Osam godina je general Josip Lucić, na mjestu načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, čekao da kucne čas, pa da na Plitvicama napokon izgovori ono što je na tim istim Plitvicama u svakoj prigodi uredno prešućivao
– Na šta to gubiš vrijeme, trafikant? – Na traganje za izgubljenim vremenom. – Je li ti to Proust udario u glavu? – Nije nego Jutarnji list. Tamo piše da Hrvatska na pomicanju kazaljki za ljetno računanje vremena izgubi više od 40 milijuna kuna. Prema tome, ako je vrijeme novac, onda mi imamo vremena na bacanje. – Nisam znao da u tebi čuči filozof. – Nisam ni ja. – A ako malo produbimo tu tvoju misao, dođemo do toga da mi u Hrvatskoj nemamo vremena nizašta osim za bacanje novca. Ali pustimo sad filozofiju, trafikant, i vratimo se Jutarnjem… Kako su oni izračunali koliku lovušu izgubimo jednim običnim pomicanjem kazaljki? – Tako što su prepisali američku računicu i primijenili je na Hrvatsku. – Nije vrag da i Ameri gube lovu na vremenu? O njima se obično misli da gube vrijeme na novac… – Pa izgubili su neko vrijeme da izračunaju koliko novca popuše na pomicanju satova i ispalo je da godišnje ostanu bez milijardu i 700 milijuna dolara. – Kako? – Krenuli su od toga da je za pomicanje svih satova i uređaja po glavi stanovnika potrebno 10 minuta. Ako prosječna satnica u Americi iznosi 17 dolara i 57 centi, onda ih tih 10 minuta košta skoro 3 dolara, točnije: 2 dolara i 93 centa. Kad to pomnožiš s brojem stanovnika, dobiješ onih 1,7 milijardi dolara. Budući da je Jutarnji hrvatsku satnicu procijenio na 30 kuna, ispalo je da kod nas svatko izgubi 5 kuna… – Ili skoro jedan dolar. A to znači da je u Americi vrijeme tri puta skuplje nego kod nas. Po tome bi njihov dan, za iste pare, trebao trajat 72 sata. Ili bi se naš trebao skratit na 8 sati. – Kakva ti je to sad blesava računica? – Sukladna toj američkoj pametnoj i našoj još pametnijoj jutarnjoj. Jebote, našli se genijalci za izračunat koliko se od satnice izgubi u nedjelju između dva nula nula i dva i deset. – Nije dva i deset nego tri i deset. – Nemoj me hvatat na te šibicarske finte! Kakva satnica, čovječe Božji? Koliko ljudi radi u tu uru nedjeljom? I jesu li računali i 400 tisuća nezaposlenih? – Po tebi, dakle, ispada da nam nezaposleni smanjuju taj gubitak za 4 milijuna kuna. – Tako je. I prema tome, imaju pravo od Miranda Mrsića tražit da im isplati tu lovu. A gdje su još maloljetnici, umirovljenici, nerođeni…? – Dobro, dobro, shvatio sam. Hoćeš reć da Hrvatska, za razliku od Amerike, ne gubi ništa. – Što manje zaposlenih, to manji gubitak! Zato je i uvedeno ljetno računanje vremena: da se smanje troškovi i da se uštedom energije uštedi i neka lova. – Ali nije to baš tako. Stručnjaci se ne slažu oko postizanja ušteda. U Europskoj Uniji se još od 2007. najavljuje preispitivanje odluke o uvođenju ljetnog računanja, ali to nikako da dođe na dnevni red. – Za vrijeme uvijek ima vremena. A ti stvarno vjeruješ da se pomicanjem sata postižu uštede? Ako je tako, kako to da se ovi financijaši nisu sjetili otvorit štedionicu vremena? – Ti se, trafikant, praviš pametan k’o ona stara Nusreta u Karahasanovom »Noćnom vijeću« kojoj ne ide u glavu kakvu uštedu nekome donosi ako njemu bude sedam sati kad je cijelom svijetu šest. I onda se još ruga: »Ja dobre mu uštede, zamisli koliko bi tek uštedio da mu je devet ili deset!« – Ne pravi se ta starica pametna, već ona jest pametna. – A svi koji pomiču sat su budale? – Ne kažem ja da su budale, ali moraš priznat da ne zvuči baš najpametnije gubit vrijeme na štednju vremena. – Opet ti sa svojim budalastim dosjetkama! – To je, ako baš hoćeš, shvatio i general Josip Lucić kad je ove nedjelje pomicao kazaljke na svom satu. – Šta je shvatio? – Izračunao je koliko je puta pomicao sat dok je bio na dužnosti načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, sigurno nekih petnaest ili šesnaest puta. Te prebaci na ljetno, te vrati na zimsko, te opet prebaci na ljetno, pa opet vrati na zimsko i – dok si rek’o MORH – ode vrijeme, prohujaše godine! – Bog me ubio ako shvaćam šta ti hoćeš reć… – Kako ne kužiš?! Čovjek je godinama, kao navijen, samo štedio vrijeme, umjesto da ga troši na ono što je htio. – A kako ti znaš šta je on htio? – Pa valjda ono za što si je ovog Uskrsa napokon uhvatio vremena: da na Plitvicama održi politički govor i da, između ostaloga, postavi pitanje zašto nema braniteljskih odmarališta na moru dok istovremeno ogroman broj vojnih objekata stoji napušten?! A zašto to pitanje nije postavio ili – ne bilo mu lijeno – riješio svih tih godina koliko je bio načelnik Glavnog stožera? I zašto o tome nije govorio kad je na tim istim Plitvicama držao govore kao izaslanik predsjednika Republike? – Zato što nije imao vremena. – U osam godina nije imao vremena? Pa šta je radio svih tih godina? – Čekao da dođe njegovih pet minuta.
