– Šta kažeš, trafikant, na ovu čistku u HTV-ovom Dnevniku 3?

   – Misliš na smjenu Denisa Latina, Katje Kušec i Ružice Renić?

   – Mislim na čistku izvršenu pod nezapamćenim političkim pritiskom!

   – Nema toga što u zemlji ovako kratke pameti nije nezapamćeno.

   – Oprosti, ali ovo se nije dogodilo nikad u povijesti!

   – A koji to povjesničar kaže?

   – Jasen Mesić. On tvrdi da se »nikada u povijesti nije dogodilo da predsjednik vlade direktno proziva novinare, novinarski rad, HRT i ostale javne medije u Republici Hrvatskoj«. 

   – A koliko po Mesiću traje ta povijest u kojoj se to nikada nije dogodilo: tjedan, mjesec ili godinu dana?

   – Zašto pitaš?

   – Da se znam ponašat u novonastalim okolnostima. Jer ako za Jasena Mesića u povijest ne spadaju devedesete godine prošlog stoljeća, to onda znači da su HDZ-ovci svoga utemeljitelja dr. Franju Tuđmana prognali na bespuća prapovijesne zbiljnosti, među brontosaure i pterodaktile.

   – Ako ćeš u priču o aktualnim čistkama na HTV-u uvlačit Tuđmana, to će nas stvarno odvuć u prapovijest i parapovijest!

   – A ti se onda drži Mesića i njegovog blistavog povijesnog pamćenja! I nemoj ga ni slučajno pokušat podsjetit da je Franjo Tuđman – ili po Mesićevom doživljaju povijesti: Franjosaur – tamo neke prapovijesne 1994. godine, odnosno 19. godine prije službenog početka povijesti u Republici Hrvatskoj, postrojio urednike hrvatskih medija i derao se na njih: »Vi svašta dopuštate da se piše, to je sramota!«

   – Tuđman nije bio predsjednik vlade nego države.

   – Ah, da… Oprosti, zaboravio sam da je tadašnji premijer Nikica Valentić, zgrožen predsjednikovim divljačkim nasrtajem na slobodu medija, demonstrativno skočio kroz prozor svoga kabineta i otada mu se gubi svaki trag.

   – Ostavi se ti Tuđmana i Valentića! Gledaj šta radi ovaj Milanović! Jasen Mesić otvoreno kaže da se ovim čistkama na Prisavlju »vraćamo u sustav partijske televizije, u to da predsjednik vlade dirigirano pritiskom nalaže onima koji su tamo v.d. postavljeni, i za čije radno mjesto su u tijeku natječaji, kako da se ponašaju i što smiju izvijestiti i kako se smiju prema određenim temama odnositi«.

   – U koji sustav partijske televizije? U onaj iz prapovijesne 1998. kad je Stjepan Čuić, u svojstvu pomoćnika direktora HRT-a za informativno-politički program, biglisao kako »vladajuća stranka apsolutno ima razloga da na istaknutim mjestima na državnoj televiziji budu njezini članovi« i kako to za njega ne predstavlja nikakav problem?

   – Kog vraga uopće spominješ to čega se nitko ne sjeća?!

   – Kako ti znaš da se nitko ne sjeća?! Pitaj novinare i urednike koji su slobodarskih devedesetih letjeli s HRT-a, sjećaju li se oni, a možeš priupitat i one koji su ih izbacivali s posla, kao i one koji su sve to nijemo promatrali i kojima je bilo normalno da zauzmu mjesta protjeranih kolega! Ili pošalji Jasena Mesića da se kod Antuna Vrdoljaka i ostalih HDZ-ovih medijskih batinaša raspita šta je to partijska televizija, pa neka onda dijeli lekcije iz povijesti ili prapovijesti.

   – Ali ne može se, trafikant, time opravdavat ovo što se sad događa na Prisavlju!

   – Pa tko to opravdava?! Da se mene pita, i Latin i Katja Kušec i obje Ruže bi koliko večeras bili u Dnevniku 3.

  – Koje obje Ruže?

   – I Ružica Renić i Ruža Tomašić.

   – Ma ti nisi normalan! Pa čak i ogranak Hrvatskog novinarskog društva na HTV-u u onom svom priopćenju, gdje Milanovića poziva da se javi na natječaj za ravnatelja ili urednika HRT-a, kaže kako »ne misli da je istup saborske zastupnice Ruže Tomašić u TV Dnevniku 3 primjeren programu javne televizije«, te da »smatra i da je voditeljica emisije mogla bolje i jasnije reagirati i parirati svojoj gošći-sugovornici«…

   – Baš zato mislim da svima treba dat novu šansu. Evo čitao sam danas na nekom portalu, mislim da se zove Princip.hr, intervju s Ružom Tomašić, gdje ona na pitanje »Jednom ste rekli da Srbi u Hrvatskoj ne žive ništa lošije nego otočani. Kako danas žive Hrvati, kako Srbi, a kako otočani?« odgovara: »Srbi žele biti privilegiran narod u Republici Hrvatskoj. Ja ne želim da nitko, čak ni Hrvati, budu privilegirani. Ja želim da ovo bude država gdje su svi ravnopravni. Ja moram dijeliti i dobro i loše sa svojim sugrađanima, ne mogu tražiti da mi bude bolje samo zato što sam ja Hrvatica.« Novinar je potom pita: »Možete li argumentirati tvrdnju da Srbi žele biti privilegirani?«

   – Baš me zanima kako je to argumentirala…

   – Evo ovako: »Srbi se tuže ako ne dobiju nekakav posao, i to nije zato što on možda nije kvalificiran za taj posao, nego zato što je Srbin. Tako je bilo za vrijeme Jugoslavije: kad si Srbin, onda si mogao dobiti bilo koji posao. Ponavljam, ja želim da u Hrvatskoj, kad se netko prijavi za posao, da to ne bude zato što je u nekakvoj stranci ili zato što je nekakve nacije, nego samo zato što je najbolji.« Citat doslovan i završen, a za novinara završena priča o privilegijama. Hajde, šta bi ti Ružu Tomašić na to priupitao da si novinar?

   – Pa pitao bih je: jeste li u kanadsku policiju otišli zato što za vas, kao Hrvaticu, nije bilo mjesta u jugoslavenskoj Narodnoj miliciji?

   – Prostačino! Pravi je novinari ili novinarke, poput ovih smijenjenih iz Dnevnika 3, sigurno ne bi pustili iz studija dok pred kamerama ne argumentira tu svoju priču o navodno privilegiranim Srbima ili bi je, kad ne dobiju stvarne argumente, zamolili da svojim šovenskim izmišljotinama ne zagađuje javni prostor i ispričali se gledateljstvu zbog dovođenja takve gošće u Dnevnik 3.

   – I ti bi ih zbog toga sve skupa vratio u Dnevnik 3?

   – Pa naravno. A zar ti ne misliš da i Latinu i Katji Kušec i objema Ružama Rusulicama treba pružit šansu da dokažu kako svoje poslove na HTV-u i u HSP-u nisu dobili zato što su Srbi, nego zato što su najbolji?