– Jesi li čuo, trafikant, šta je rekao bivši ministar policije Ivan Vekić na suđenju u Osijeku? 

  – A zašto mu sude? 

  – Ne sude njemu nego Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku zbog ratnih zločina nad srpskim civilima u Sisku. 

  – Pa šta je rekao Vekić? Da su Milanković i Bošnjak nevini? 

  – Ne, rekao je da su zaslužni. 

  – Za šta? Za počinjene zločine? 

  – Za Hrvatsku, tudume! Rekao je kako danas ne bi bilo Hrvatske, da nije bilo Milankovića i Bošnjaka. 

  – Šta je htio reć: da Hrvatska ne bi postojala bez zločina nad civilima za koje se sudi njegovim podređenima? 

  – Možda shvatiš kad čuješ nastavak svjedočenja. Kaže Vekić: »Jesmo li ili nismo nekoga ubili? Jesmo! Rat se ne može dobiti da se ne usmrti neprijatelja!« 

  – A civili su spadali u neprijatelje koje treba usmrtit? I nad kojima se treba iživljavat prije nego što ih se ubije? 

  – E, tu već za Vekića nastaje problem… 

  – Kakav problem? Nije valjda moralni? 

  – Ma kakav moralni… Čisto tehnički, ali veliki. Kaže Vekić: »Mi smo u ratu imali veliki problem, a to je prepoznati tko su tzv. civili među neprijateljima. Je li civil onaj tko se tako odijeva, a ima skrivene namjere i neprijateljski je nastrojen?« 

  – I kako se, po Vekiću, rješavao taj veliki problem? 

  – Jednostavno. Slušaj šta je rekao u sudnici: »Ako se došlo u mogućnost, takve ljude se likvidiralo. To smo morali činiti.« 

  – Ja sam tebe lijepo pitao: zašto sude Vekiću? 

  – Kažem ti da ne sude njemu. 

  – Pa zašto onda priznaje da je likvidirao ljude? 

  – Kako misliš da priznaje? 

  – Zar nije rekao: »To smo morali činiti.«? 

  – U izvještajima sa suđenja ga upravo tako citiraju. 

  – A citiraju li suca? 

  – Zašto suca? 

  – Pa zar ne bi bilo normalno da Vekića nakon takvog iskaza sudac priupita je li i on došao u mogućnost da likvidira civile pune skrivenih namjera, koliko puta, gdje i kada…? Nadalje, kako je, kojom tehnikom, kod tih civila otkrivao njihove skrivene namjere i po čijem je nalogu potom činio to što se, kako kaže, moralo činiti?! 

  – Ali koliko ti puta moram ponovit da se ne sudi Vekiću?! 

  – Pa baš zato. Sudac ga je, između ostaloga, morao upozorit da nije dužan svjedočit tako da samoga sebe tereti za djela koja se ne pripisuju njemu nego optuženima. 

  – Sad ćeš ti suca učit njegovom poslu! 

  – Ne učim ja suca, nego samo pitam je li uradio ono što mu je bila dužnost. 

  – Nemam pojma. U izvještajima ga, koliko sam vidio, uopće i ne spominju. 

  – Baš šteta. Ne znamo, dakle, ni je li Vekića pitao zašto su on i njegovi morali likvidirat civile? 

  – Pa ne trebaju Vekiću potpitanja. On sam kaže: »Imali smo vanjsku agresiju i unutarnju pobunu, a Hrvatska je bila puna petokolonaša. Bio je rat, a što se tiče toga što je u ratu dozvoljeno ili nije, to je druga priča.« 

  – Kakva druga priča? Pa upravo je to priča zbog koje je pozvan kao svjedok. A kaži ti meni: je li Vekić bio svjedok obrane ili optužbe? 

  – Stvarno pitaš gluposti! Jasno da je bio svjedok obrane. 

  – Iz čega je to jasno? Iz njegova svjedočenja? Svjedok obrane se valjda poziva s namjerom da optuženima pomogne da odbace navode iz optužnice, a ne da ih pred sudskim vijećem hvali zato što su uradili ono zbog čega im se sudi. 

  – Šta znaš: možda su oni zadovoljni Vekićevim svjedočenjem… Za razliku od zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miroslava Kraljevića koji je stavio primjedbu na njegovo svjedočenje. 

  – A šta se njemu nije svidjelo kod Vekića? To što de facto potvrđuje utemeljenost optužnice? Ili mu je Vekićevo svjedočenje dirnulo taštinu? 

  – Zašto bi mu dirnulo taštinu? 

  – Zato što je Vekićevo svjedočenje mogao shvatit kao kritiku Državnog odvjetništva. Zar Vekić onim svojim »to smo morali činiti« zapravo nije poručio da na optuženičkoj klupi nisu svi koji kojima je na njoj mjesto? 

  – Pa ne očekuješ valjda da Državno odvjetništvo podigne optužnice protiv svih koji su iskoristili pruženu mogućnost da likvidiraju civile? 

  – Šta se tu ima očekivat ili ne očekivat?! Valjda državni odvjetnici znaju da im je to u opisu posla. A ako ne znaju, tu je Ivan Vekić da ih upozori šta im je dužnost. 

  – S tobom je stvarno besmisleno razgovarat! Pa nisam ti ja ovo ispričao da bi ti solio pamet Državnom odvjetništvu! Jer si ti, eto, zaključio kako zamjenik županijskog državnog nije skužio da mu je ustvari Vekić već nasolio pamet. 

  – Blago mozgu koji ne shvaća da nije problem što Vekić nekome soli pamet, nego što mu se dopušta da slobodno dosoljava rane obiteljima pobijenih!