– Je li ti to nešto slaviš, trafikant? 

   – Naravno da slavim. Seljačku bunu. 

   – Jesi li se to nalio mlijeka, pa ti aflatoksin udario u glavu? 

   – Ma kakav aflatoksin… 

   – Aflatoksin M1 iz domaćega mlijeka koje je povučeno iz prodaje. 

   – Seljaci tvrde da to nije domaće mlijeko nego uvozno. 

   – A je li imaju nalaz iz laboratorija ili neki suvisliji argument? 

   – Oni kažu da to mlijeko ne može bit hrvatskog podrijetla, budući da je mljekarstvo u Hrvatskoj uništeno. Čuo si valjda Matu Mlinarića, predsjednika Nezavisnih hrvatskih seljaka, koji veli da »naše mlijeko završava negdje preko granice«, a da »ovo smeće koje su povukli iz prodaje piju naši ljudi«. A mogao si na HTV-u čut i onog stočara iz Gudovca koji za uništenje hrvatskog mljekarstva krivi državu, uz čiji smo blagoslov postali ovisni o uvozu mlijeka. I koji kaže: »Zna se, uvozi se ono što ne može proći u zemljama Europske Unije.« 

   – Ma baš me briga, trafikant, za rodoslovnu štalu tog mlijeka. Baš me briga je li naše ili uvozno. Kako ne razumiješ da je problem u tome što je otrovno, što je kancerogeno?! 

   – Razumijem ja u čemu je problem… 

   – Pa ako razumiješ, zašto onda slaviš što se seljaci bune? 

   – A po tebi nemaju razloga za pobunu? 

   – Ako i imaju, onda ti razlozi sasvim sigurno nemaju veze s toksičnim mlijekom u tetrapaku. Zbog čega onda onaj Dragutin Dukić, predsjednik Koordinacije seljačkih udruga, dok najavljuje prosvjede u 13 županija, priča o mlijeku? 

   – A o čemu bi ti da seljaci pričaju: o medu i mlijeku? 

   – Kakve veze s prosvjedima ima njegova priča o tome kako je »hrvatskom seljaku nanesena šteta izjavom Dukata i Vindije da su za aflatoksin u mlijeku krivi domaći proizvođači« i kako je, po njegovom skromnom mišljenju »za sve krivo uvozno, već obrano mlijeko, koje ne prolazi detaljnu kontrolu«?! Svi znamo da se bune zato što im do konca siječnja nisu isplaćeni poticaji i da se ne radi ni o čemu drugom. 

   – Pa oni i ne kriju da su neisplaćeni poticaji glavni razlog za pobunu. 

   – I šta onda ti imaš slavit? 

   – Okruglu 440. obljetnicu Seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. 

   – A zašto to slaviš osim zato što si neizlječiva komunjara? Jebote, ni aflatoksin M1 ne može ubit tu tvoju crvenu bolest! 

   – Nisam znao da je i Matija Gubec bio komunist. 

   – Pročitaj ovu novu Večernjakovu knjigu »Seljačka buna Matije Gupca – nova povijest 1573.«, autora Zvonimira Despota i Danijela Tatića, ovu koja se reklamira »kao napokon cijela, ogoljena istina nakon 440 godina«, pa ćeš vidjet! 

   – Šta ću vidjet: fotografiju Matije Gupca na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 1944. i faksimil njegova referata o nužnosti agrarnih reformi? 

   – Vidjet ćeš da su Gupca »najviše politički koristili i iskoristili jugoslavenski komunisti potpomognuti jugoslavenskom marksističkom historiografijom«, a da je ta »komunistička historiografija Gupcu pripisala lik revolucionara koji je seljake poveo prema nasilnom rušenju starog i stvaranju novog poretka, baš kao što su komunisti revolucijom rušili kapitalizam i stvarali novo, komunističko, socijalističko društveno uređenje«. 

   – Ma pusti me sad s tim dežurnim antikomunističkim floskulama! Kaži ti meni govori li ta »napokon cijela, ogoljena istina« i o čemu osim o tome da Matija Gubec nije bio skojevac? 

   – Knjiga kaže da se uzrokom Seljačke bune »mahom navodilo povećanje radne rente, tlake, kao i Tahyjeva prisila i odnos prema kmetu«, te da su »odnos kmeta i plemstva jugoslavenski historiografi nastojali prikazati kroz prizmu eksploatatorske uloge plemstva prema potlačenom kmetu«… 

   – A zapravo su kmetovi tlačili feudalce i na bunu su se digli zato što im je Franjo Tahy, duša od čovjeka, smanjio tlaku? 

   – Isti si kao jugoslavenski historiografi! Evo slušaj šta si i kakav si: »Potpuno zapostavljajući elemente osmanlijske ugroze, kao ključnog faktora koji je utjecao na povećanje davanja, poglavito davanja u tlaki, jugoslavenska historiografija bavi se samo odnosom povećane eksploatacije kmetske radne snage te bez većeg zadiranja u problematiku njezine nužnosti, povećanoj eksploataciji pripisuje uzroke Bune.« 

   – Zašto odmah ne kažeš da neofeudalna austrohrvatska historiografija piše »Novu povijest 1573.« e kako bi pokazala da seljaci nisu imali nikakvog razloga za pobunu, jer su im feudalci s punim pravom, »zbog osmanlijske ugroze«, povećali namete?! Pa normalno je da Matija Gubec, u tako postavljenoj priči, prestaje bit borac protiv feudalnih tlačitelja i postaje veleizdajnik predziđa kršćanstva. 

   – Nisu to autori isisali iz prsta. Oni se pozivaju na časnu historiografsku iznimku Nade Klaić koja »zaključuje kako je glavni poticaj za izbijanje Bune ležao u težnji kmetova da se riješe feudalaca kao suparnika u trgovini«. 

   – Znači: Gubec je bio sitni trgovac koji se iz sitnih i sebičnih razloga borio protiv ondašnjeg Todorića, ugrožavajući usput borbenu gotovost ondašnjeg NATO-pakta? 

   – Nemoj sad karikirat! 

   – Ma, ta se neofeudalna historiografija uopće ne da iskarikirat! Ako kmetovi nisu bili kmetovi nego trgovci i ako im feudalci nisu bili tlačitelji nego tržišna konkurencija, za koji je onda konkurac biskup zagrebački i ban hrvatski Juraj Drašković, koji je Gupca dao okruniti željeznom krunom, u pismu kralju Maksimilijanu napisao kako se »ne bi usudio posve nijekati da je krvološtvo gospode dalo kmetovima neki povod za ustanak«? 

   – Pa kad pročitaš knjigu, vidjet ćeš da feudalci nisu bili krvoločni ni u slamanju seljačkog ustanka, jer se »plemstvo prema kmetovima odnosilo kao prema dragocjenom gospodarskom resursu«, što znači da »o nekakvom masovnom ‘masakriranju’ nedužnih seljaka sigurno nije bilo riječi« i da »ni jednome feudalcu nije bila namjera masovno ubijanje kmetova, kako se to u duhu komunističke historiografije nastojalo prikazati«. 

   – A zašto ti ljudi pišu knjigu o nečemu čega uopće nije bilo, osim u bolesnoj mašti komunističkih historiografa? I zašto im se, u duhu nove povijesti koju nam prodaju, knjiga ne zove »Seljačka zabuna 1573. – blagodati kmetstva 2013.«?