– Šta kažeš, trafikant, na ovih 680 utakmica za koje Europol sumnja da su namještene? 

   – A šta hoćeš da ti kažem: koja je namještena, a koja nije? 

   – Ali to stvarno nije normalno, to je pošast… Štele se čak i kvalifikacijske utakmice za Svjetsko i Europsko prvenstvo… 

   – Samo kvalifikacijske? 

   – A šta ti misliš: da se namješta baš svaka utakmica? 

   – Ne mislim, ali me ne bi čudilo. Dok su kladionice glavni sponzori i dok čak i najveći klubovi na dresovima imaju reklame za velike kladioničarske lance, malo je naivno očekivat da utakmice završavaju nedogovorenim rezultatom. 

   – I šta sad? Ti bi zabranio klađenje i tako riješio problem? 

   – Sve i kad bi ga netko htio i mogao zabranit, to opet ne bi prošlo. 

   – Misliš zbog kladioničarske mafije? 

   – Ne, nego zbog luzera. Najviše bi se bunili milijuni ovih nevoljnika koji uglavnom nikad ne dobiju ništa, koji nemaju nikakvih insajderskih informacija, ali uporno pokušavaju pogodit dogovorene rezultate. I ako im se dogodi da pogode, silno su ponosni na sebe, jer misle da su zajebali i svoju gubitničku sudbinu i gospodare rezultata i koeficijenata. Kako ćeš tim igračima na vlastitu nesreću ukinut jedini smisao njihovih života?! 

   – Baš sam našao s kim ću pričat o klađenju… Niti se kladiš, niti imaš pojma o čemu govoriš. 

   – A imaš li ti pojma tko je Slaviša Žungul? 

   – Naravno da imam! To je onaj Hajdukov golgeter iz sedamdesetih što je zbrisao u Ameriku i tamo postao kralj malog nogometa. A kakve veze on ima s klađenjem? 

   – Pa on je, ako mene pitaš, imao najefikasniji lijek protiv naštimanih rezultata. 

   – Kakav lijek? 

   – Golove. Ne znam sjećaš li se da je Žungul, dok je igrao u Hajduku, imao nezgodan običaj da zabija u posljednjim minutama… 

   – Naravno da se sjećam. 

   – A znaš li zašto je to radio? Zato što se kladio. 

   – Koliko se ja sjećam, tada kod nas nije bilo kladionica. Igrala se samo sportska prognoza. 

   – Žungul se kladio za svoj groš, a protiv bogatijih tipova u gradu, da će uvalit gol. Ako ga ne zabije, on njima isplati svoju premiju za tu utakmicu, a ako ga uvali – oni njemu isto toliko. To, naravno, nije znao nitko u klubu. 

   – A kako ti znaš? 

   – Ispričao je to Žungul u jednom intervjuu za Tempo sredinom osamdesetih, kad je već bio legenda američkog malog baluna. Uglavnom, znalo mu se dogodit da u finišu utakmice zabije gol i da, nakon što sudac odsvira kraj, za njim trče i njegovi suigrači i igrači iz protivničkog tima, jer im je svojim golom sjebao dogovorenih 0:0. 

   – Ma ne mogu vjerovat! Pa zašto onda Hajduk protivniku ne bi pustio izjednačujući gol?

   – Uglavnom zato što ne bi bilo vremena, a valjda i zato što bi namještaljka bila više nego očigledna. 

   – I dalje ne mogu vjerovat… 

   – A ti vjeruj u ove rezultate na koje se kladiš. Meni su draži oni pošteni, Žungulovi. 

   – Ali zamisli šta bi danas napravili nekome tko bi se usudio pokvarit dogovoreni rezultat… Polomili bi mu koljena i još bi ga usput proglasili članom samostalne kladioničarske mafije. 

   – Znaš šta, malo mi je degutantno uopće spominjat mafiju na dan kad se opraštamo od čovjeka koji je napravio jednu od najčasnijih gesta u čitavoj povijesti Hajduka, a možda i našega nogometa. Čuo si da je umro Zlatko Papec? 

   – Čuo sam, ali nemam pojma o kakvoj gesti govoriš. Bio sam klinac kad je igrao onu jednu sezonu u Rijeci. A kad je igrao za Hajduk i za reprezentaciju Jugoslavije, valjda se još nisam ni rodio. 

   – I nisi. Bilo je to 1961. kad je Hajduk slavio polustoljetni jubilej i kad se očekivalo da, nakon dugog posta, osvoji i Kup maršala Tita i prvenstvo… 

   – I onda je Tito, kao navijač Hajduka, naredio da se to i dogodi? 

   – E vidiš – nije. Na veliku žalost dinamovaca koji misle da je Kup maršala Tita izmišljen samo zato da bi ga osvajao Hajduk. Elem, jaki Hajduk s Vukasom, Ankovićem, Žanetićem, braćom Bego… igrao je u polufinalu protiv drugoligaša Varteksa u Varaždinu i izgubio ponajviše zahvaljujući poštenju Zlatka Papeca. On je uvalio vodeći gol za Hajduk i sudac ga je priznao, bez obzira na prosvjede Varaždinaca koji su suca naguravali po terenu tvrdeći da je Papec igrao rukom. I onda je Papec tvrdoglavom sucu rekao da varteksovci s pravom protestiraju, jer se on doista poslužio rukom, pa je gol naposljetku poništen. Hajduk je potom primio dva glupa gola i izletio iz Kupa. 

   – Iz Kupa najdražeg navijača? Mora bit da je poludio od muke… 

   – Poludili su ostali navijači zbog »najbolnijeg poraza u povijesti kluba«. Sačekali su Hajdukove igrače na splitskoj željezničkoj stanici s kantama za smeće i salvama uvreda, ali se Papec nikada nije pokajao zbog toga što je priznao da je napravio ono što sudac nije vidio. 

   – Nikad od njega Maradona… 

   – A ni igrač za kladionice. Iako si se na njega uvijek mogao kladit. 

   – Kako to misliš? 

   – Pa mogao si se kladit da će Zlatko Papec igrat pošteno, ali poštenje nije kategorija za kladionice. 

   – A ti misliš da se, nakon svih ovih skandala, ne bi moglo dogovorit da ubuduće sve bude pošteno? 

   – I taj bi dogovor danas, bojim se, bio namješten samo zato da se mafija može okladit na poštenje. 

   – Pa gdje je onda izlaz iz ove kaljuže? 

   – U ljudima koji će igrat kao Papec. 

   – Kako? Rukom? 

   – Ponekad rukom, ali uvijek pošteno.