– »Djevojke u ljetnim haljinama volim…« 

   – Ti, trafikant, stvarno nisi normalan! 

   – »Djevojke u ljetnim haljinama volim…« 

   – Kako možeš to pjevat po ovom smrzu?! 

   – Čuo sam maloprije na radiju, pa mi ušlo u uho. 

   – A nije ti u uho ušao izvještaj Hrvatskog autokluba? 

   – Šta se tamo pjeva? 

   – Evo slušaj: »Zbog olujne bure i snijega zatvorene su za sav promet autocesta A1 između čvorova Sveti Rok i Posedarje, državna cesta D1 Grabovac-Korenica-Udbina-Gračac-Knin, Jadranska magistrala (D8) između Senja i Svete Marije Magdalene, ceste D52 Špilnik-Korenica, D54 Maslenica-Zaton Obrovački, D218 Dobroselo-Mazin i D522 Udbina-čvor Gornja Ploča, te Paški most.« 

   – Jesi li siguran da je to izvještaj Hrvatskog autokluba, a ne Hrvatskog audiovizualnog centra? Meni to zvuči kao da se kod nas snima nastavak filma »Cesta« po Cormacu McCarthyju. 

   – Gdje si, bogati, vidio da film apokalipse ima nastavak? 

   – Nigdje osim u svakodnevnom životu. 

   – I baš tebe briga: stavio prst u uho pa pjevaš! Mogao si se barem sjetit nečega prikladnijeg… Naprimjer »We’re on a road to nowhere« Talking Headsa. 

   – Ma to mi je malo na prvu loptu. Radije bih se – kad me već tjeraš da pjevam o situaciji u zemlji – odlučio za biblijske psalme, za onaj najprikladniji među njima: »Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!« 

   – A gdje si to čuo? Jutros na misi? 

   – Pročitao u priopćenju omiškoga gradonačelnika Ivana Škaričića, kojim je reagirao na onu ultimativnu hit-priču koja se iz Slobodne Dalmacije proširila čitavim hrvatskim medijskim prostorom. 

   – Misliš na onaj tunel iznad Omiša što vodi iz ničega u ništa? 

   – A na šta drugo?! Slušaj šta kaže gradonačelnik: »Izuzetno smo zadovoljni i sretni zbog proboja tunela koji je izbio na kanjon rijeke Cetine. Našu sreću najbolje ćemo izraziti biblijskom rečenicom: ‘Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu!’« 

   – Jesu li njemu svi doma? Čuj: klicat i radovat se što je u živoj stijeni prokopano kilometar i pol tunela koji vodi od jedne do druge provalije, do kojega ne može doć ni Gorska služba spašavanja, a kamoli običan čovjek s autom!? 

   – To je tek prva faza. Znaš da će taj tunel vodit do drugog tunela, koji će se gradit s druge strane kanjona Cetine, a u kojemu će bit napravljeno i raskrižje? 

   – Kakvo raskrižje? 

   – Horizontalno. Neće valjda vertikalno. 

   – Bogami me ne bi začudilo da naprave i vertikalno. Pa da uz tunel koji vodi iz ničega u ništa imamo i tunelsko raskrižje koje vodi kamo te želja nosi: ili u nebeske visine ili u provaliju. 

   – Bojim se da se uzalud trudiš bit duhovit. Smislit će oni već rješenje koje će bit apsurdnije i od te tvoje zajedljive budalaštine. Pa vidiš da su smislili i šta će povezivat ta dva tunela, ovaj proslavljeni postojeći i onaj zacrtani s raskrižjem… 

   – Šta će ih povezivat? Space-shuttle? 

   – Prebanalno, prijatelju, prebanalno… Prema zamisli projektanata, povezivat će ih još jedan tunel. 

   – Ma ne pričaj gluposti! Kakav tunel? 

   – Viseći. 

   – Viseći tunel? Kako tunel može visit? 

   – Vidjet ćeš da može. Iznad kanjona Cetine, a između ova dva tunela, na visini od 70 metara sagradit će 150-metarski most, ali će i taj most ustvari bit osnovica za tunel od betona ili od pleksiglasa, e kako bura ne bi nosila aute u rijeku. Moraš priznat da još nisi čuo za tako genijalno rješenje! 

   – Samo mi reci: je li to građevinsko čudo nad čudima projektirao Jure Radić? 

   – Mislim da nije. Jer da je baš njemu pala na pamet inovacija zvana viseći tunel, pretpostavljam da bi se on sam javno hvalio. 

   – A tko je onda taj veći Radić i od Jure Radića? 

   – Projekt omiške obilaznice djelo je Inženjersko projektnog zavoda iz Zagreba, a Radićev Institut građevinarstva Hrvatske potpisuje pripadajuću studiju o utjecaju na okoliš i vrši nadzor nad izgradnjom svih ovih čudesnih tunela. 

   – Pa jasno! Nisam ni mislio da su ta građevinska čuda izvediva bez Jure Radića. 

   – Šta si se uhvatio Radića?! Uostalom, iz gradonačelnikova priopćenja si mogao shvatit da za omiške tunele nijedan inženjer nije zaslužan koliko Gospodin Bog. 

   – Najlakše je napravit kapitalnu besmislicu poput tunela kojim se putuje iz ničega u ništa, pa je onda pripisat Bogu! 

   – A šta ako se ispostavi da je taj tunel Božje djelo? 

   – Kako će bit Božje djelo? 

   – Tako što možda i nije predviđen da se njime putuje. 

   – Nego zašto bi se inače bušilo bogtepitaj koliko kubika žive stijene? 

   – Pa možda zato da se taj tunel sam od sebe pretvori u vjerski objekt. 

   – Kakav vjerski objekt? Misliš na nešto poput Međugorja? Nema šanse, trafikant, odmah da ti kažem. Nema šanse da se u tom tunelu ukaže Gospa! 

   – Ne mora se ukazat Gospa da bismo od te rupe u Omiškoj Dinari napravili nacionalno svetište. Zar nije dovoljno što nam se tamo već ukazao smisao? 

   – Kakav ti je to besmisleni smisao? 

   – Takav kakav jest, ali je zato naš, hrvatski. Ovo je tunel što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu! 

   – Pa nije ni Bog toliko opičen da će pravit tunel kroz koji se ne može vozit, do kojega ne možeš doć autom… 

   – Jebiga, prijatelju, nekome je Bog dao tunele za automobile, a nekome za autohtonost!