– Možeš li ti, trafikant, vjerovat da je gradonačelnik Dubrovnika stvarno priprijetio da će kažnjavat šetnju po Stradunu?

   – Šta će svi morat trčat?

   – Neće, budalašu, morat trčat nego trošit. Evo vidi šta u novinama piše da je rekao: »Bit će penalizirani svi koji samo šetaju Stradunom, a ništa ne koriste i ne plaćaju.«

   – A odnosi li se to samo na turiste ili i na Dubrovčane?

   – Valjda na turiste. Dubrovčani ionako ne smiju šetat po Gradu dok se po njemu motaju turisti.

   – Znači da u Dubrovniku imaju sličnih problema s viškom turista kao i oni u Makarskoj, gdje se također žale na goste koji ništa ne troše nego se samo izležavaju po plažama i zapišavaju more i primorski okoliš?

   – S tim da su u Dubrovniku humaniji. Ovi u Makarskoj bi takve goste protjerali, a dubrovačke gradske vlasti bi ih ipak primile, ali uz penalizaciju.

   – A kako će provest tu penalizaciju?

   – Autobusima će za prolazak preko Ilijine glavice naplaćivat duplo veću tarifu od ove današnje, a popust će davat samo onima koji kupe Dubrovnik card ili ulaznice za muzeje i za obilazak zidina.

   – To mi se ne čini dovoljnim. Možda se dosjete još nečemu, naprimjer da postave stražare na Pilama i na Pločama.

   – Pa šta bi radili ti stražari: turistima odmah po dolasku uvaljivali obavezne suvenire i lunch-pakete, e kako bi imali zajamčenu potrošnju?

   – Nemoj tako. Gospar Andro Vlahušić je fin čovjek i siguran sam da on nikome ne bi ništa uvaljivao na silu. Baš naprotiv: turisti bi slobodno ulazili u Grad, slobodno trošili svoj novac na sve što im srce poželi, a na izlasku bi stražarima ponosno pokazali račune kojima bi se legitimirali kao pošteni konzumenti ponuđenih dubrovačkih divota…

   – Jer bez računa ne bi mogli dobit izlaznu vizu?

   – Nevjerojatno je koliko si opterećen pojmovljem naslijeđenim iz totalitarizma. Kakva izlazna viza?! Pa nije Dubrovnik Sovjetski Savez!

   – Nego šta bi dobili: zahvalnicu?

   – Više od zahvalnice. Dobili bi povelju sa znakom Libertas za nesebičan doprinos razvitku tržišnih sloboda.

   – Ja mislim da Vlahušiću ne trebaju te tvoje komplicirane ideje. Ima on boljih i jednostavnijih. Znaš li ti koliko je on gradskih novaca uložio u izgradnju javnih zahoda?

   – Pa šta onda? Nećeš valjda i ti grintat k’o Dubrovčani. Jebote, nema tog gradonačelnika kojemu oni ne spočitavaju neko financijsko sranje oko zahoda! Prigovarali su Dubravki Šuici zbog onog luksuznog WC-a u Gradskoj vijećnici, pa zbog onog sa čučavcima u Starom portu, što su ga proglasili najskupljim javnim zahodom u Europi… Sad Vlahušiću, koliko ja znam, prigovaraju što izbacuje čučavce i umjesto njih postavlja WC-školjke, zamjeraju mu što gradi javne zahode koji su navodno još skuplji od onih Šuičinih…

   – Ništa ja ne grintam i ne prigovaram, nego ti pokušavam objasnit ekonomsku nuždu investiranja u nužnike. Sjećaš li se da je Vlahušić još prije neke dvije godine govorio kako je glupo da Dubrovnik »za javne WC-e plaća 500 tisuća kuna iz proračuna, a da to ne plaćaju turisti i gosti koji dolaze u Grad« i kako je »apsolutni nonsens da samo trećina ljudi koji dolaze organiziranim prijevozom idu u muzeje, a trećina idu u crkvene objekte, a trećina ne ide nigdje, ne plati nikakvu ulaznicu, a da Grad mora osigurati prihode od običnih građana s prirezima, s doprinosima, kako bi Grad bio čist, uredan i popravljen«. Zaključak je glasio: »Onaj tko dođe u naš Grad treba platiti pristojnu cijenu.«

   – I šta fali tom zaključku?

   – To što su te Vlahušićeve pristojne cijene više nego nepristojne. Na istom kolegiju dubrovačkih komunalaca na kojemu je najavio penalizaciju za šetnju Stradunom, navijestio je i dvostruko veću cijenu za korištenje javnih zahoda od sadašnje, koja također nije mala.

   – A pošto je nuždenje u Dubrovniku?

   – Sad je pet kuna, a Vlahušić povisuje na deset. Deset kuna, čovječe! Pa to je najskuplje pišanje na kugli zemaljskoj!

   – Nije istina. Skuplje je ako se popišaš na javnom mjestu nego u dubrovačkom javnom WC-u.

   – Samo ako te uhvate da pišaš. A ovdje plaćaš deset kuna ako te uhvati pišanje ili, nedajbože, velika nužda.

   – Jesi li siguran?

   – Jesam. Piše da će svako korištenje javnog WC-a koštat deset kuna.

   – Ako je to sastavni dio penalizacije, onda je to pošteno.

   – Ma šta je pošteno?! Isprsit deset kuna samo za otić u zahod?!

   – Ali ako si time ispunio uvjet da nešto potrošiš, da ti nitko ne prigovara kako se samo šetaš po Stradunu, onda to i nije neka cijena. Puno skuplje bi te došlo da ideš nešto kupit, jer su u Dubrovniku cijene bilo čega – od kave do sendviča – za više od deset kuna veće od izvandubrovačkih.

   – Kako ti to zamišljaš? Da u zahod ide i onaj kome se ne ide? I da pišanje plaća i onaj kome se ne piša?

   – Pa neće platit samo pišanje…

   – Nego šta još?

   – Nego i oslobađanje od osjećaja popišanosti.

   – Kakve popišanosti?

   – One kakvoj su izloženi svi ti nezvani gosti kad ih dubrovačke gradske vlasti s prezirom prozovu da se samo šetaju po Stradunu.