– A šta se tu ima komentirat? Tko će kome, ako neće svoj svome. 

  – Misliš na onu Kerumovu izjavu da obožava Tuđmana i da mu se zahvaljuje, jer – kako je rekao – »da nije bilo njega, ja sada ne bih bio ovdje; kao i svaki drugi pošteni Hrvat koji je u bivšoj Jugoslaviji bio pametan i sposoban, ne bih bio u situaciji da radim u svom gradu, u svojoj Dalmaciji i svojoj Hrvatskoj, nego bih morao ići vani da bih postigao uspjeh«? 

  – Mislim da je u redu da pošteni Hrvat zvani Željko Kerum podigne spomenik onome tko mu je omogućio da sve svoje nadaleko poznate uspjehe postigne u svom gradu, svojoj Dalmaciji i svojoj Hrvatskoj. 

  – Ali taj će Kerumov izraz zahvalnosti koštat 220 tisuća kuna, i to u ovoj krizi kada sam Kerum kaže da novaca nema i da će ih bit još i manje? 

  – Jebo novac, a jebo i krizu! 

  – Ti se, trafikant, ponašaš k’o Miroslav Tuđman. Tako i on, na pitanje o izgradnji Ćaćina spomenika usred krize, odgovara: »Mi smo u krizi upravo zato što nema konsenzusa o vrijednosti načina na koji je stvarana hrvatska država i pitanja da samostalno odlučuje o svojoj sudbini. Baš zato što su se te vrijednosti rastakale, imamo ovakvu krizu.« 

  – Bogu hvala da imamo nekoga tko je ne samo lijep, nego i pametan na Ćaću! 

  – Ti stvarno misliš da Tuđmanu treba dignut spomenik, i to baš na mjestu gdje je Tito održao onaj svoj čuveni govor? 

  – Tako je. I na spomeniku treba ugravirat… 

  – »Tuđmanu ne pakovati!« 

  – Ni slučajno! Ne trebaju Tuđmanu Titove riječi. Dovoljne su njegove vlastite. 

  – Koje? Jel’ one kojima je častio svoj narod: praščad i telad, kokoši i guske? 

  – Genius loci naprosto vapi da se tu uklešu Tuđmanove riječi: »Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva.« 

  – Ma kad je to i gdje rekao? 

  – Napisao, potpisao i pod svojim imenom objavio u knjizi »Stvaranje socijalističke Jugoslavije«, u Zagrebu 1960. 

  – Lako je tebi, trafikant, sad pizdit! To su bila surova vremena kad se nije smjelo napisat što čovjek iskreno misli o socijalizmu, Jugoslaviji i svom tom sranju. Pa znaš valjda da je Tuđman tada još bio u vojsci… 

  – Ako je tako, onda treba stavit riječi samostalnog i suverenog doktora Franje izgovorene nakon što je prošlo čitavo to sranje: »U vrijeme Jugoslavije Hrvat nije mogao ići u politiku ni u vojsku, osim ako se nije prodavao, ako nije bio spreman za izdaju!« 

  – Ja se ne sjećam da je to rekao. 

  – A ja to imam zapisano i spremno da se ukleše u mramor. Taj Tuđmanov obračun s Jugoslavijom dogodio se u lipnju 1999. u Jugoafrici. 

  – Kakvoj crnoj Jugoafrici? 

  – U Južnoafričkoj Republici, u Johannesburgu, prigodom susreta voljenog predsjednika s hrvatskim iseljenicima. 

  – Nije Kerum zamislio da taj spomenik služi za izrugivanje Tuđmanu. Ako već nešto treba uklesat, neka to onda budu riječi koje slave Tuđmanovu povijesnu veličinu i neosporni značaj! 

  – Dogovoreno! Neka se onda ukleše ona glasovita Tuđmanova rečenica kojom je sebe smjestio u odgovarajući povijesno-civilizacijski kontekst: »Mene će povijest smjestiti bok uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije!« 

  – Opet ti podjebavaš! 

  – Pa šta fali toj Tuđmanovoj besmrtnoj misli? 

  – Fali novaca. Ako će Kerum odnekud i iskopat 220 tisuća kuna za spomenik Franji, otkud mu još toliko za spomenik Franciscu Francu?! 

  – A šta će nam spomenik Francu? 

  – Pa da bi Tuđman bio tamo gdje ga smješta povijest, bok uz bok sa svojim idolom! Imaš li neku Tuđmanovu misao koja stoji sama za sebe, koja ne zahtijeva dodatne troškove? 

  – Može li ova: »Nasilne, pa i genocidne promjene, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese.« To je iz njegova kapitalnog djela, iz »Bespuća povijesne zbiljnosti«. 

  – I vidi se odakle je. Zvuči mi baš nekako knjiški. Za spomenik bi trebalo nešto životnije, nešto što je Tuđman izgovorio u susretu s hrvatskim narodom koji mu je bio svetiji od ičega na svijetu. 

  – Onda je najbolje da se stavi ovaj citat: »Sa zadovoljstvom sam čuo ovih dana podatke koliko je ljudi iz ovoga kraja sudjelovalo na bojištima i koliko ih je palo u svetom Domovinskom ratu.« I ispod toga potpis: »Franjo Tuđman na Grobničkom polju, u lipnju 1992.« 

  – Ma ne možeš na splitski spomenik stavit Tuđmanovu rečenicu s Grobnika… 

  – A zašto da ne? Ne misliš valjda da bi Splićani imali nešto protiv Grobničana. Uostalom, smisao Domovinskog rata je i bio u tome da se vidi da smo svi braća. 

  – Kakva braća? Braća Sharbini? Daj, sjeti se nečega što je čvršće i trajnije vezano uz Split, nečega što bi bilo dirnulo u lokalne sentimente, nečega što bi se svidjelo i Torcidi… 

  – Onda nema prikladnije Tuđmanove misli od ove: »Zato što su u njemu prevladavali jugokomunisti, zato što je bio momčad Narodnooslobodilačke vojske, Hajduku su kroz prste gledali više nego Dinamu. Hajduk je bio režimskiji, komunističkiji, izrazitije projugoslavenski nego prohrvatski.« 

  – Nije to valjda stvarno rekao? 

  – Najstvarnije. U Sportskim novostima, negdje oko Nove godine 1994. 

  – Ma ne možeš to stavit! Pa to bi Splićani shvatili kao uvredu! 

  – Pa šta onda?! 

  – Kako: pa šta?! 

  – Pa zar nije vrijeme da jedan spomenik Franji Tuđmanu bude shvaćen u svom pravom značenju?!