U Vukovaru će, kaže, biti kako bude. A što ako bude isto kao i lani, ako i njemu i ostalim predstavnicima državne vlasti opet zapriječe pristup Koloni sjećanja? On o tome, kaže, uopće nije razmišljao. A i čemu da razmišlja kad će već biti kako bude…

   Ne razmišlja ni o prosvjednicima pod braniteljskim šatorom u Savskoj koji se, kako sami kažu, bore protiv njega i ostalih Jugoslavena koji Hrvatskom vladaju, ali je ne vole. On, veli, ne vjeruje da oni vjeruju u to što govore.

   Ne vjeruje on ni da oni vjeruju i samome Franji Tuđmanu koji je svojedobno 20 posto stanovnika Hrvatske proglasio državnim neprijateljima i time stvorio idejnu podlogu za sve buduće obračune s »Jugoslavenima«, pa tako i za ovaj šatorski. Jer Tuđman, veli on, nije govorio samo takve stvari, nego je bio i partizanski general i antifašist.

   Ne vjeruje ni da su branitelji izmanipulirani retuđmanizacijskom retorikom Tomislava Karamarka kako Hrvatskom danas vladaju jugofili i čudni ljudi koji ne vole Hrvatsku. Ne vjeruje u to, kaže, jer poštuje branitelje kojima Karamarkova stranka, istinabog, pokušava manipulirati, ali joj to ne uspijeva.

   Ni o Karamarku, kako sam veli, nikad ne razmišlja. Ne zato što bi ga želio podcijeniti ili uvrijediti, već zato što šef najveće oporbene stranke uopće nije u njegovu fokusu.

   U tom fokusu nema ni suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. On se, štoviše, na sva usta hvali da taj proces u Münchenu uopće ne prati. Jer ga ne zanima. Jer on s tim nema nikakve veze, to naprosto nije dio njegova života i političke karijere, niti je u tome i na koji način sudjelovao. Nije, kaže, štitio ni Perkovića ni Mustača nego interese Hrvatske prema kojoj je sustav europskog uhidbenog naloga ponižavajući. O tome zašto je na koncu pristao na to poniženje, naravno, ne govori. Jer njega to suđenje kojim se ponižava Hrvatska, rekao je već, uopće ne zanima.

   Ne zanima ga niti je uopće čuo za nedavno Gallupovo istraživanje o zemljama ugodnim ili neugodnim za život, po čijim se rezultatima Hrvatska nalazi među deset najgorih država na svijetu. Pa stoga i ne razmišlja je li svojom prošlotjednom tvrdnjom kako ljudi u Hrvatskoj ne gladuju i kako u nas nije problem prazan želudac, još jednom demonstrirao sklonost ka političkom suicidu. Jer gladnih, kaže, ima i u Švedskoj, a glad nije problem ni u Albaniji. Pa tako ni u Hrvatskoj, gdje je iskorijenjena puno prije njegova mandata.

   Ne vjeruje on ni da ljudi u Hrvatskoj vjeruju da žive toliko loše koliko se tvrdi u tom Gallupovu istraživanju i u pisanijama onoga što naziva medijskim talogom. Stoga ne vjeruje ni da je on osobno, kad su populisti i demagozi u Saboru spomenuli gladnu djecu, trebao reagirati inteligentnije, a ne docirati kako nije problem glad nego – obilje hrane. Ili preciznije: »obilje loše hrane, obilje kalorične hrane, obilje dostupne hrane«. I k tome još, kako je kazao, »nesposobnost da se stvari razlikuju, da se razlikuje dobro i loše«, a što je, po njemu, »stvar odgoja«.

  Suvišno je od njega tražiti kakav pametniji dokaz da smo demokratsko društvo od toga da za premijera imamo idiota. Ili ga priupitati je li premijerov idiotizam stvarna mjera hrvatske demokratičnosti, odnosno sam kvocijent njezine inteligencije. Jednako je izlišno zamarati i sebe i njega pokušajem da se razjasni o kakvom se idiotizmu radi – o onom u izvornom grčkom značenju riječi »idiotes«, kojom su čašćeni ljudi nezainteresirani za politiku i ostale javne poslove, ili o onom iz latinskog vokabulara gdje se riječ »idiota« koristila za ignoranta.

   Njemu sve to ne znači ništa ili – kako je sam izjavio – »još manje od toga«. Zato sebi i dopušta da na toliki broj pitanja odgovara s »to me ne zanima«, »ne razmišljam o tome«, »to uopće ne pratim«, »to nije u mom fokusu«…

   Vjerojatno mu onda, i to s punim pravom, nije jasno ni zašto ikoga uopće zanima takav jedan… Takav jedan – oprostite na izrazu – Zoran Milanović.