Baš je dobro što na Hrvatskom radiju postoji emisija »Oporbeni zarez« i što u njoj gostuje Tomislav Karamarko. Toliko je to dobro da je teško poželjeti išta osim: još nam dugo poživjela i još joj dugo gostovao!

Jer Josipovićeva je izjava da su ga kao izabranog predsjednika najprije pokušavali ocrniti kroz mračne portale i kroz paraobavještajnu zajednicu aferom »Barbika«, a da sada to isto pokušavaju kroz parlament i press-konferencije aferom »Ken«, objavljena u brojnim drugim emisijama Hrvatskoga radija, po ostalim radiostanicama i svim mogućim medijima.

A Karamarku nije preostalo ništa osim »Oporbenog zareza« da dječaka s Pantovčaka pozove na ozbiljnost primjerenu ozbiljnim optužbama ozbiljnih HDZ-ovaca da je sadašnji hrvatski predsjednik nekadašnjem srpsko-crnogorskom veleposlaniku u Zagrebu dilao državne tajne.

   Dobro je, dakle, što je Tomislav Karamarko u »Oporbenom zarezu« dobio priliku izjaviti doslovce ovo: »Gospodin Josipović trivijalizira jednu situaciju koja nije nimalo neozbiljna. Pitanje njegovih kontakata sa srpskim ambasadorom u Zagrebu, predaja nekih dokumenata, pa on sad govori da je predavao nekakve knjige i tako dalje, to sve skupa nije bilo zgodno u jednom momentu kad Hrvatska kreira svoju tužbu za genocid protiv Srbije. Šta ima dakle gospodin koji je bio član te radne skupine radit sa srpskim ambasadorom? Prema tome, on sve to pokušava na jedan način pojednostaviti, pokušava relativizirati kroz tu priču o Kenu. Ako se on osjeća kao Ken, onda sam ja još žalosniji da imamo takvog predsjednika države i to je razlog više da ga što prije promijenimo. Prema tome, doista on treba odgovorit na pitanje šta je to bilo, kakvi su to kontakti sa srpskom diplomacijom i šta to sve skupa znači?«

   Nadasve je dobro što ovoga tjedna u »Oporbenom zarezu« nije bilo pitanja slušatelja, pa od Karamarka nitko nije tražio da – kad već zahtijeva ozbiljnost i odgovornost – ozbiljno odgovori: tko je bio ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije u vrijeme kad je Josipović održavao predmetne kontakte s ambasadorom Srbije i Crne Gore Radivojem Cvetićaninom?

   Pretpostavimo da bi gost »Oporbenog zareza« nakon kraćeg razmišljanja, a možda čak i bez naprezanja moždanih vijuga, bio u stanju ponuditi točan odgovor da je ravnatelj SOA-e u predmetnom periodu bio Tomislav Karamarko, pa bi ga to kvalificiralo da odgovara i na sljedeće logične upite slušatelja: Je li taj Tomislav Karamarko kao šef obavještajne službe imao ikakvih saznanja o kontaktima ne baš običnoga građanina Josipovića sa srpskom diplomacijom? Ako nije, znači li to da je svoj posao ravnatelja SOA-e obavljao nesavjesno i na taj način ugrožavao državnu sigurnost? A ako je ipak imao nekakvih saznanja, može li – kao ozbiljan i odgovoran državni službenik – kazati je li Josipović Cvetićaninu uručio svoje debele knjige ili se pak radilo o tajnim dokumentima?

   Nadalje: Što je Karamarko kao prvi čovjek nadležne službe poduzeo ukoliko je znao da predmetni hrvatski građanin predmetnome veleposlaniku nije poklonio nikakve knjižurine nego povjerljive državne dokumente? Ako nije poduzeo ništa, zašto nije? I zašto se onda uopće sramoti zahtijevajući da se nakon sedam godina rasvijetli priča o kojoj je on još onda znao svašta ili o njoj ni danas ne zna ništa, osim u verziji koju je Radivoj Cvetićanin iznio u svojoj knjizi, a koju akribični Karamarko najvjerojatnije nije ni pročitao, premda je objavljena prije dvije godine?

   Ako bi Karamarko – u obranu vlastite vjerodostojnosti – kazao da je Cvetićaninovu knjigu ipak pročitao, to bi ga moglo suočiti s novim nizom nezgodnih pitanja: Kakve je kontakte sa srpskom diplomacijom imao kao ravnatelj SOA-e i šta to sve skupa znači?

Svašta bi se još moglo upitati Tomislava Karamarka, pa na koncu eto i to: Zašto svoju duhovitost i oštroumlje čuva samo za kontakte sa srpskom diplomacijom? Zašto to koji put ne pokaže i pred hrvatskom javnošću? Zar ga je strah da bi u tom slučaju morao dovijeka gostovati u »Oporbenom zarezu«?