Krasnu nam budućnost nudi Nikica Valentić u intervjuu Večernjem listu. U ime te krasne budućnosti bivši bi premijer onome budućemu – kojega od milja naziva Tomislavom Karamarkom – dao kancelarske ovlasti, a buduću bi Vladu ustrojio kao korporaciju. Ako ta korporacija misli poslovati u plusu, »mora odmah promijeniti i legislativu«, jer Valentić procjenjuje da »otprilike 30 posto zakona blokira reforme«.

   No, budući da je zakonita promjena skoro trećine zakona dug i složen posao, buduća bi se zakonodavna vlast trebala odreći ambicije da poštuje zakonsku proceduru po kojoj se u demokratski uređenim državama održava vladavina zakona. Zvuči komplicirano? Mislite da bi to trebalo kazati jednostavnije i hrvatskoga demokratskoga zajedničara Nikicu Valentića optužiti da zagovara suspenziju demokracije?

   Takva mi svinjarija, vjerujte, nije ni nakraj pameti. Jer sasvim je dovoljno pustiti bivšega premijera da skoru demokratsku budućnost ove zemlje definira svojim riječima: »Kako nemamo vremena, smatram da će se Vlada morati vratiti uredbama sa zakonskom snagom, čemu smo mi pribjegavali u ratnoj vladi. Da bi se spriječile optužbe da je to udar na demokraciju, ograničavanje demokratskih standarda i oko uredbi će se morati postići širi politički konsenzus. U protivnom, izgubljeni smo.«

   Jasno vam je da to na što Valentić pujda budućega premijera – kojega od milja naziva Tomislavom Karamarkom – neće biti nikakav udar na demokraciju niti ograničavanje demokratskih standarda. Naravno, ako se postigne širi politički konsenzus da udar na demokraciju nije ono što inače jest. To jest, ako demokracija bude šutjela dok je udaraju. U protivnom, ima da je nema.

   Pa ako i ne bude demokracije, barem će biti konsenzusa. A kad se konsenzus uspostavi, zar će se itko obazirati na sporadične prigovore kako su ti »ograničeni demokratski standardi« ustvari tek zamjenska sintagma za neograničenu moć kancelara?! Još će se neograničeni moćnik bezgranično sprdati s ograničenošću demosa koji je, premda mu je naviješteno što ga čeka, ipak odradio ono što se od njega zahtijevalo. A zahtijeva se samo jedna posve formalna sitnica: da nevoljni demos samim izlaskom na sljedeće parlamentarne izbore ovlasti sve zastupnike u novom sazivu Sabora da se ponašaju u skladu s Valentićevim naputcima i da demokratsku volju građana iskoriste za suspenziju demokracije. Na narodnim zastupnicima potom ostaje da ne ograničavaju ništa osim demokratskih standarda.

   »Preporučio bih saborskim zastupnicima, i vladajućima i oporbi, da ne ograničavaju mogućnost uvođenja uredbi u izvanrednim okolnostima«, veli Nikica Valentić, pa pojašnjava kako će se i kod tih neograničenih uredbovnih mogućnosti ipak poštivati privid parlamentarizma: »Riječ je o izuzecima, neće vlada sve stvari rješavati uredbama, nego kada su one nužne. Premijer tu preuzima kompletnu političku odgovornost. Svaka uredba ići će u Sabor na potvrdu, a padnu li uredbe nekoliko puta zaredom, to znači i premijerovu i ostavku Vlade.«

   Pa vi sad zamišljajte tu obećanu budućnost u kojoj parlament može odbaciti svaku uredbu za čije je donošenje ovlastio premijera, izuzev one Uredbe o zabrani odbacivanja uredbi za koju će premijer – pardon: kancelar – još na početku mandata dobiti saborsku potporu, samo ako je zatraži. A ne zatražiti blagoslov i za takvu uredbu od saborskog saziva koji je – prema Valentićevoj projekciji – u ime konsenzusa spreman žrtvovati sve demokratske standarde, bilo bi naprosto uvredljivo prema takvim parlamentarcima.

   Uostalom, bilo bi to uvredljivo i prema onima koji će ih izabrati, prema našem narodu koji je – kako mu Valentić laska – »u svim povijesnim okolnostima dokazao da je politički mudar«, pa će takav biti i na sljedećim izborima. A na njima, uvjeren je bivši premijer, »neće proći populisti, nego politički realisti, koje narod bude prepoznao«. S takvom »realnom vladom«, tvrdi Valentić, »Hrvatska ima velike šanse«. I dodaje da njegov optimizam »počiva na tome što misli da smo količinu gluposti već potrošili«.

   Misli valjda da smo taman toliko pametni, pa da nećemo propustiti ni ovu priliku da – kao i u svim povijesnim okolnostima – pokažemo da naša opjevana »politička mudrost« počiva na onome što je mudri Nikica Valentić nazvao potrošnjom gluposti.