Foto D. Lovrović
Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva je presudom protiv Nikole Bajte, autora antimilitarističke satirične pjesme »Lijepa naša haubico«, i urednika tjednika Novosti Ivice Đikića obranilo štošta i koješta, ali ne i čast ove profesije…
Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva vijećalo je o prijavi Marija Ćužića protiv Nikole Bajte i Ivice Đikića, te donijelo svoj pravorijek.
Novinar Bajto je proglašen krivim zato što je objavljivanjem svoje satirične pjesme »Lijepa naša haubico« na portalu Novosti – tjednika za racionalnu manjinu – 7. kolovoza 2015. godine »dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara«, pa mu je izrečena opomena. Glavnom uredniku Đikiću opomena nije mogla biti izrečena budući da nije član HND-a, pa se Vijeće časti moralo zadovoljiti time da ga, zato što je dopustio da se objavi inkriminirana pjesma, proglasi »suodgovornim u povredama novinarskih načela i principa koje je počinio Nikola Bajto«.
Tom presudom je novinarski časni sud obranio štošta i koješta, ali ne i čast ove profesije. A nije bogme obranio ni ona novinarska načela i principe što ih je deklarativno štitio od nasrtljivog Bajte i njegovih antimilitarističkih stihova.
Ako i nije obranilo slobodu pisanja, Novinarsko vijeće časti je barem obranilo slobodu inkvizicijskog čitanja onoga što nije napisano. U Bajtinoj parodiji teksta državne himne »Lijepa naša domovino« vijećnici časti su, naime, pročitali navodnu autorovu sugestiju da je »primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje, odnosno da je vojna parada, održana u Zagrebu, 4. kolovoza 2015., povodom proslave 20. obljetnice Oluje, za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost Međunarodnog suda u Haagu«.
Nakon što je u takvom čitanju, temeljito oslobođenom od svake veze sa samim tekstom, Nikoli Bajti pripisalo gore navedene teze, Vijeće časti se osjetilo pozvanim da te podmetnute teze proglasi »simplificiranim i paušalnim«, te da ustvrdi kako one »pritom i dodatno opterećuju (ionako već bremenite) međunacionalne odnose (između Hrvata i Srba) u RH (odnosno između Hrvatske i Srbije)«.
Otišao je časni sud i nekoliko strojevih koraka dalje od tog grotesknog i slabo pismenog pokušaja obrane međunacionalnih odnosa Hrvata i Srba pred razornim satiričnim stihovima Nikole Bajte, pa je o obrazloženju presude održao i slovo o tome kako je »legitimno pravo svake države imati svoje oružane snage, kao i slaviti obljetnice oslobođenja svoje zemlje, pogotovo ako je tijekom okupacije okupator počinio i ratne zločine nad okupiranim stanovništvom«. Potegnuta je pritom i jedna zanimljiva povijesna paralela: »Mnoge zemlje svijeta, primjerice, svake godine, od 1945. nadalje, slave pobjedu nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu i nitko pritom ne smatra da se time aktualno omalovažavaju Nijemci, Talijani ili Japanci.«
Ne znam čemu u ovom kontekstu uopće služi spominjanje proslava pobjede nad fašizmom i nacizmom, pa bih tu rečenicu najradije poslao na čitanje i prosudbu onome tko ju je i napisao, dakle – Novinarskom vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva. No, ipak ću se suzdržati od tog nauma, jer se bojim da bi tako maštoviti čitači i u njoj pronašli ono što nije izrijekom napisano. Naprimjer – aluziju da Bajtina satirična pjesma na destruktivan i uvredljiv način osporava čak i pravo svih pobjednika u Drugom svjetskom ratu da proslavljaju obljetnice svoga trijumfa. Ne bi to, uostalom, bilo nimalo apsurdnije od svih onih »povreda novinarskih načela i principa« što ih je etički tribunal HND-a u svojoj presudi već pripisao novinaru Novosti, ohrabrujući time i organe gonjenja da kaznenu prijavu protiv Nikole Bajte zbog iste pjesme dovedu do sudskog finala i zatvorske kazne.
Stoga i naknadno priopćenje predsjednika HND-a Saše Lekovića – u kojem se kaže kako ta profesionalna udruga, unatoč tome što o »Lijepoj našoj haubici« ima stav suprotan odluci Novinarskog vijeća časti, poštuje pravo tog svog časnog tijela da autonomno radi svoj posao – nažalost predstavlja obranu forme zadovoljene falsificiranjem sadržaja.
Jer se sloboda izražavanja ne može braniti tako da se istodobno uvažavaju i brutalni nasrtaji na slobodoumne novinare, tim gori što se njima služi Vijeće časti jedne novinarske organizacije.