Pohvalno je od Večernjeg lista što ne objavljuje samo putopise dokazanih majstora žanra poput Borisa Veličana, već i radove autora koji tek svladavaju abecedu putopisanja.

Tako se, eto, svega dva tjedna nakon pustolovnog američkog dnevnika Ive Josipovića pred čitateljima pojavio drugi nastavak zasad neformalnog serijala kojemu bi zgodno pristajala egida »Put oko svijeta do Pantovčaka«. Ovaj put je Večernjak svoje predkampanjske putopisne stranice otvorio Josipovićevoj zasad najozbiljnijoj protukandidatkinji na predstojećim izborima – Kolindi Grabar-Kitarović, koja je u svojstvu pomoćnice glavnog tajnika NATO-a otputovala u Afganistan i svoje uzbudljive doživljaje pretočila u živopisno štivo s okusima vrhunskog čobanca i roštilja što ga pripremaju hrvatski vojnici u Mazar-e-Sharifu, te dobre turske kave, »čiji se miris miješa s laganim vjetrom i vrućim pijeskom«, a koju kuhaju vatrogasci iz Bosne i Hercegovine.

   Ne znam kako će se ovi putopisi reflektirati na izborno raspoloženje čitatelja u domovini i hoće li ih se itko sjetiti za koji mjesec pred glasačkim kutijama, ali nemoguće je ne primijetiti da je Rebecca West naših dana u Afganistanu pronašla ono za čim je pustolov Josipović uzalud tragao po Americi. Aktualni je predsjednik Republike Hrvatske – samo da podsjetim – središnji dio svog američkog dnevnika potrošio objašnjavajući kako je i zašto propao njegov naviješteni susret s američkim kolegom u Bijeloj kući, te pokušavajući uvjeriti čitateljstvo kako izostanak njegova »kurtoaznog rukovanja i fotografiranja« s Barackom Obamom ne treba doživljavati ni kao neuspjeh ni kao poraz. A onda se dogodilo da je Josipovićevoj izazivačici američki predsjednik u Afganistanu bukvalno pao s neba.

   Baš je ugodno ćaskala sa zapovjednikom ISAF-a, generalom Josephom Dunfordom, dijelila njegov optimizam glede završetka misije, darovala mu »nešto arancina, suhih smokava i mendula«, kadli je razgovor naprasno prekinut – »jer gost koji slijeće u Bagram ne čeka«. Taj gost je bio Barack Obama, a Kolinda Grabar-Kitarović ne samo da ga je vidjela, nego je ostavila i putopisno svjedočanstvo kako se ona osobno – zajedno sa svima nazočnima koji su imali više sreće od pantovčačkog lovca na fotke sa celebrityjima – »složila s Obamom da nestrpljivo čekamo novu vladu u Afganistanu i promjene koje su već odavno potrebne«. Toliko je blizu bila američkom predsjedniku da je uspjela uočiti i kako se »na Obami vidi da iskreno želi pomoći ovom narodu«, a njemu u čast je ispisala i rečenicu koju bi i putopisac Josipović – samo kad bi bio u prilici – objeručke potpisao: »Ugodan je sugovornik zapovjednicima i vojnicima, ponosni smo što je ovdje dok se događa nova povijest u Afganistanu u kojoj NATO ima bitno mjesto«.

   Premda je afganistanski putopis Kolinde Grabar-Kitarović nastao za »posjeta terenu« koji bi trebao poslužiti »kao priprema za summit NATO-a u Walesu«, njegovim je objavljivanjem ujedno pripreman teren i za predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Tekst je urešen velikom fotografijom široko nasmiješene autorice, dok u vojničkoj odori pustinjskih boja na biračkom mjestu u Kabulu pozira s glasačkom listinom za Europarlament, pred kojom bi vjerojatno i sadašnji vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske stao mirno i propisno salutirao. Stoga je za pretpostaviti da će se ova fotka, premijerno objavljena u Večernjaku, pojavljivati i u predizbornoj kampanji, možda čak u tolikoj mjeri da će prerasti u brend. Coca-Colinda ili tako nekako, ovisno o dosjetljivosti PR-ovaca.

   Sličnu upotrebnu vrijednost mogla bi imati i epizoda iz putopisa kada Atta Muhammad Nur, guverner provincije Balkh, svojoj gošći netom po završetku objeda postavlja pitanje koje nju iznenađuje, ali što se može kad ga, eto, »ne može izbjeći ni u tom kutku svijeta«… Pitanje – ma kako ste samo pogodili?! – glasi: »Kolinda, hoćete li se kandidirati na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj?«

   Samozatajna kakva već jest, kandidatkinja Grabar-Kitarović u dnevniku ne otkriva što je odgovorila guverneru, iako bi najiskreniji odgovor glasio: »Pa ja se, gospodine, i ovog časa kandidiram!« Umjesto odgovora, tu je autoričin komentar o ugledu što ga Lijepa Naša NATO-ova uživa kao neizostavan čimbenik mira i stabilnosti na dalekim balkhanskim prostranstvima: »A neki još misle da je Hrvatska mala i nevažna! Ne, nije!«

   Ni Coca-Colinda nije mala i nevažna, barem ne u svojim očima, kojima pomno iščitava što piše u pogledima stanovnika Mazar-e-Sharifa dok promatraju kolonu zaštićenih vozila kako »polako klizi kroz gradsku gužvu«. Pomoćnica glavnog tajnika NATO-a je iz te VIP-kolone, uza svu »prašinu u zraku«, uspjela zadržati »pogled na licu starca« i zaključiti da objekt njezina promatranja »nije ravnodušan«.

   »U očima mu vidim znatiželju, tumačim je kao volju za životom. Možda i on u meni prepoznaje vjeru u bolje dane koji dolaze za njegov narod«, zapisuje Ivana Brlić-Kitarović u svojim »Pričama iz glavnine«. I piči dalje kroz misiju i prašinu, uvjerena da i Afganistanci osjećaju »snagu zajedništva velike obitelji« zvane NATO.

   I piči dalje na putu oko svijeta do Pantovčaka, nadajući se da je na čitatelje u Hrvatskoj ostavila snažniji umjetnički dojam od svojega takmaca iz literarne sekcije hrvatske politike, od tog Ive Josipovića koji u svojemu putopisu iz Afganistana starom tri godine nije skrivao divljenje prema »NATO-ovoj doktrini kolektivne i globalne sigurnosti koja omogućuje da se zlo prepozna i na njega reagira, da se nekoj državi i narodu pomogne da se othrva zlu i sačuva vlastite vrijednosti i vlastitu budućnost«.

   A čitatelji… neka odgonetaju što im se zapravo poručuje ovim putopisima iliti natopisima. I neka procijene mogu li svojim glasovima na predsjedničkim izborima utjecati na bilo kakvu promjenu, osim što će sadašnjoj pomoćnici glavnog tajnika NATO-a i aktualnom predsjedniku Republike Hrvatske omogućiti da uzajamno zamijene radna mjesta.