Toliko je uzbudljiv dnevnik Ive Josipovića s putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama da je živa šteta što ga Večernji list nije objavio pod egidom koja bi odgovarala sadržaju, recimo – »Nevjerojatni doživljaji hrvatskoga pustolova u Washingtonu i Houstonu« ili tako nekako. 

  Već prve dvije rečenice ovog avanturističkog dnevnika otkrivaju nam iznimno duhovitog autora i najavljuju pravu literarnu poslasticu. Evo tih uvodnih rečenica, da se sami uvjerite kakvo ste štivo propustili ako ste preskočili Večernjak od 19. svibnja: »Odlazim u prvi posjet Americi nakon pristupanja EU. Zato ovaj put u SAD-u neću razgovarati o ispunjavanju političkih uvjeta integracije.« Josipovićev iskričavi duh ostaje na visini i kada opisuje ciljeve putovanja po Novom svijetu, tako da čitatelju zastaje dah pred putopiščevim nabrajanjem vratolomnih iskušenja koja ga očekuju pri »osiguravanju otvaranja pregovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i ukidanju viza za hrvatske građane« te pri »predstavljanju Hrvatske kao ambiciozne države i dobrog poslovnog partnera«, što već samo po sebi zvuči kao nemoguća misija. Ali – ne i za pustolova s Pantovčaka. 

  On ništa ne prepušta slučaju, pa se u sklopu priprema za sastanak s američkim potpredsjednikom Bidenom sastaje s »brojnim opinion makerima, ljudima iz think tankova, sveučilišnih instituta i medija koji tvore javno mnijenje«, a uspijeva doći i do »utjecajnih senatora« Begicha i Murphyja, zakidajući nas, nažalost, za informaciju jesu li mu sva ta ugledna gospoda ukazala posebnu počast darivanjem vizit-karata. 

 Dok se pred čitateljem vrtoglavo nižu autorove impresije o »jedinstvu američke politike o temama koje su mu bile posebno zanimljive«, stižemo i u Bijelu kuću gdje hrvatski avanturist s američkim potpredsjednikom vodi »posebno zanimljiv razgovor« o Ukrajini i proširenju NATO saveza. Josipović je, kao što se može vidjeti na fotografiji objavljenoj uz dnevnik, u Bijeloj kući dobio čašu vode, ali to nije sve. »Dobio sam dojam kao da su Sjedinjene Države pomalo umorne od uloge globalnog čuvara svjetskog poretka«, svjedoči naš neumorni putnik i potom se svojski trudi da podigne klonuli borbeni elan svoga domaćina. Stoga nema nikakve dvojbe da će Joe Biden naprasno živnuti čim u Josipovićevom putopisu pročita kako je »sasvim opravdano« to što Amerikanci »od europskih saveznika u NATO-u traže da ispune obvezu ulaganja 2% BDP-a u svoj obrambeni proračun« umjesto što očekuju da »SAD snose golemi dio troškova njihove sigurnosti«. 

  Vrhunac ovog uzbudljivog štiva nastupa u trenutku kada Josipović napušta Bijelu kuću, pred kojom ga dočekuje »iznenađujući broj američkih novinara i kamera«, kao i »naravno, naših medija«. Pronicljivi putopisac iz Hrvatske ne propušta uočiti kako svi oni vide da je on zadovoljan obavljenim razgovorima, a zadovoljstvo mu ne kvari ni to što ga hrvatski novinari pitaju za mišljenje o »komentarima nekih portala i analitičara kako odsutnost predsjednika Obame predstavlja poraz i šalje lošu poruku«. 

  Tu gdje bi neki manje vješt autor ostao bez teksta, Josipović maestralno poseže za autocitatom: »Kažem, nije ni planiran sastanak s Obamom, već s potpredsjednikom Bidenom. Najavljena je tek mogućnost kratkog pozdrava s predsjednikom Obamom na kraju sastanka. Do toga nije došlo jer je dogovorenom sastanku s Bidenom promijenjen termin. U Bijeloj kući, a i inače, imao sam vrlo topao doček. Zaključci sastanaka vrlo su povoljni za Hrvatsku. Tko nakon toga, zbog tehničkog razloga otpalog kurtoaznog rukovanja i fotografiranja s predsjednikom, vidi neki neuspjeh ili poraz, zaista ne razlikuje bitno od nebitnoga.« 

 Eto, tako je naš putopisac začepio usta svojim kritičarima i prije nego što su ih stigli otvoriti. Ako pak nekome nije jasno kako je to, netom po izlasku iz Bijele kuće, Josipović uspio prokomentirati komentare koji tada još nisu bili objavljeni, taj očito ne zna da junaci pustolovne literature bez ikakvih problema putuju i kroz vrijeme, a ne samo kroz prostranstva. Samo takav će čitatelj posumnjati da je hrvatski pustolov nepažnjom pomiješao vremena i u svoj dnevnik naknadno unio naknadnu reakciju na naknadno pročitane komentare po domovinskim portalima. Samo takav čitatelj će zanovijetati što Josipović svoj propali susret s američkim predsjednikom naknadno proglašava nebitnim izostankom »kurtoaznog rukovanja i fotografiranja«, iako ga je priopćenjem iz vlastitoga Ureda, odaslanim uoči leta za Ameriku, naviještao kao krunu svojega putovanja. Jer – pitat će nevježa – zašto bi se inače u tom priopćenju uopće isticalo kako »postoji mogućnost da se sastanku Josipovića i Bidena pridruži i američki predsjednik Barack Obama«? Zbog toga što hrvatskom predsjedniku ni najmanje nije stalo do »kurtoaznog rukovanja i fotografiranja«? 

  Samo takav čitatelj, temeljito neupućen u zakonitosti žanra u kojemu se hrvatski pustolov uspješno okušao na stranicama Večernjaka, može zaključiti da Ivo Josipović fakat ne razlikuje nebitno od gubitnog.