Foto: Duje Klaric / CROPIX
Iz splitskog je gradonačelnika, dok je patetizirao smisao povijesti gdje »Hrvati konačno ginu sami za sebe« i gdje se valjda brišu svi antagonizmi, pa tako i onaj između fašizma i antifašizma, naprosto morao progovoriti onaj lapsus s Danom pobjede…
Mogao je splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, ovakav kakav jest, na svečano otkrivanje spomenika poginulim pripadnicima 9. bojne HOS-a »Rafael vitez Boban« otići i 10. travnja, kao što je prvotno planirano, a ne 9. svibnja, kako se na koncu dogodilo a u međuvremenu nagodilo. Jer ako se i ne zna kako je i zašto došlo do promjene datuma, zna se da SDP-ov poteštat isprva nije imao nikakvih problema s prvopredloženim nadnevkom. „Različiti su pogledi na povijest, a ja bih trebao biti gradonačelnik svih građana Splita. Na Gradskom vijeću smo glasali za spomenik HOS-ovoj postrojbi. Za mene nema razlike između njih i Prvog splitskog partizanskog odreda. Jednako su se borili za Hrvatsku. Ovi prvi u Domovinskom ratu, a ovi drugi u NOB-u«, balansirao je Kerumov nasljednik u gradonačelničkoj fotelji još prije pola godine, da bi na potpitanje o tada još važećem datumu otkrivanja spomenika odgovorio ovako: »Neka ljudi rade što hoće. Za mene je NDH bila zločinačka tvorevina. Ići ću na Lovrinac pokloniti se poginulima u Domovinskom ratu, ali ne mislim da će se taj moj čin shvatiti kao nekakvo veličanje Pavelićeve države.«
Ništa se bitno ne bi promijenilo da je i aktualni splitski gradonačelnik radio što je htio i kada je naumio, jer on bi i tog 10. travnja, baš kao i ovog 9. svibnja, mogao dati jednak svojeručni doprinos gromkom aplauzu kojim je popraćen poklič »Za dom spremni!« iz usta pukovnika Marka Skeje, zapovjednika postrojbe nazvane po zloglasnom ustaškom generalu Rafaelu Bobanu. Mogao je Baldasar svejednako aplaudirati Skejinom govoru iz kojega ni desetog dana u travnju, baš kao ni devetog u svibnju, ne bi izostalo prozivanje »onih istih koji su i Boga našega razapeli« i koji »opet i danas ponovno ubijaju naše vitezove, gaze nam čast, ponos i dostojanstvo kako bi nas ušutkali, ponizili i uništili«. Mogao se »gradonačelnik svih građana Splita« bilo kada ponašati kao što se vladao ovoga petka, protokolarno udarajući dlanom o dlan čim vidi da i svi oko njega plješću, pa tako i 10. travnja. I tog je dana Baldasar mogao neštedimice trošiti dlanove i štedimice isključiti mozak dok bi Skejo u vjerskom samozanosu grmio: »Ali mi se ne bojimo, mi smo Kristovi apostoli, mi hrvatski domoljubi, mi za dom spremni vitezovi, stojimo pred ovim spomenikom i poručujemo svima njima kako iza svake korizme dolazi Uskrs.« Ili dok bi Dobroslav Paraga koristio prigodu da najzad održi politički govor negdje izvan svog dnevnog boravka i da pred spomenikom poginulim HOS-ovcima poruči kako »hrvatski branitelji ne smiju dopustiti da se Hrvatska ponovno okupira iznutra i izvana, ne smiju šutke promatrati gay paradu u kojoj se zloupotrebljava hrvatska policija, ne smiju gledati kako se uništava hrvatski nacionalni identitet«. Za vjerovati je da bi Baldasar i od Skeje i od Parage iste riječi čuo i 10. travnja, a ni oni od njega ne bi čuli skoro pa ništa drugo osim onoga što je kazao 9. svibnja. I jednako bi im godile gradonačelnikove riječi zahvale onima »koji su dali svoj život, da bi mi ovdje danas mogli slaviti hrvatsku državu i slobodu o kojoj su Hrvati i građani Hrvatske sanjali stoljećima, dok su se borili u tuđim vojskama, dok su se borili za tuđe ciljeve«. I jednakim bi aplauzom dočekali Baldasarov vojno-povijesni happyend: »Konačno, u ovom ratu su Hrvati ginuli sami za sebe. Poginuli su da bi mi danas bili slobodni. I oni su uz one koji su ratovali s njima najzaslužniji što danas imamo hrvatsku državu.«
Ne bi se Baldasar niti jednog datuma u kalendaru, pa tako ni 10. travnja, skanjivao pljeskati Marku Skeji, niti bi poteštat za kojega je, kako sam tvrdi, »NDH bila zločinačka tvorevina« osjećao ikakvu nelagodu što javnim aplauzom časti neoustašu koji je desete travnje tokom devedesetih obilježavao ritualnim postrojavanjem svoje bojne na splitskoj Rivi i koji svih ovih godina uredno pohodi mise za ustaškoga poglavnika, izjavljujući pred crkvom i pred Bogom kako je »Jasenovac bio bolnica u kojoj je šest tisuća ljudi umro od tifusa i drugih bolesti, a 700 ih je strijeljano, ali to su sve bili ljudi koji su radili protiv hrvatske države«. Isto tako, nitko od onih što bi se oko spomenika 9. bojni HOS-a okupili 10. travnja ne bi na taj Baldasarov govor o ostvarenju višestoljetnog sna »Hrvata i građana Hrvatske« da »ginu sami za sebe« reagirao posprdnim aluzijama na gradonačelnikov ratni put proveden u Italiji, odakle je napaćenoj domovini slao pomoć u tjestenini. Ne bi se čula nijedna upadica »al dente« na račun Ive Šubijota iliti Višecjevnog Bacača Peneta, niti bi se ikome otela sirova doskočica »Barilla-gerila« kojom zločesti Splićani časte proslavljenu prekomorsku ratnu postrojbu u kojoj je njihov poteštat, dočekavši dan da »gine sam za sebe«, nesebično ginuo do posljednje kutije nabijene spaghettima, spaghettinima, spaghettonima, fusillima, papardellama, canellonima, fagiolonima, garganellima, macaronima, rigatonima, farfallonima, spiralinima, tortellonima…
No, G. I. Baldasaru se učinilo zgodnim da baš 9. svibnja, a ne 10. travnja, pokaže da nije raskuhani manistrant, kakvim ga drže zločesti sugrađani, nego legitimni baštinik opjevanog ratničkog duha, toliko podoban da bi ga i katedralni župnik don Tomislav Čubelić mogao uzeti za ministranta pri blagosiljanju spomenika. Tako je splitski poteštat iskoristio 9. svibnja da izgovori kako mu se čini da »do današnjeg dana nije bilo dovoljno želje da slavimo svoje ratne postrojbe« i da izrazi nadu kako će baš taj dan – deveti u svibnju – »postati tradicija u kojoj ćemo se sjećati naših ratnih uspjeha«. Uhvativši se 9. svibnja, Baldasar je uspio zakuhati lijepu paštu, jer mu se, eto, omaklo da taj datum proglasi »Danom pobjede nad antifašizmom« i da tim lapsusom razgali okupljeno mnoštvo. Usredotočen na to da se ni riječju ne zamjeri Marku Skeji i ostalim slaviteljima Endehazije – koju on osobno smatra zločinačkom tvorevinom, ali će to radije prigodno smetnuti s uma – splitski je gradonačelnik potražio izlaz u patetici novootkrivenog smisla povijesti gdje »Hrvati konačno ginu sami za sebe« i gdje se valjda brišu svi historijski i civilizacijski antagonizmi, pa tako i onaj između fašizma i antifašizma. Stoga nije ni čudno ni neočekivano da je Baldasar u tom konformističkom zanosu pokušao unovačiti 9. svibnja – koji se slavi kao Dan pobjede nad fašizmom, pa tako i nad »vitezom« po kojemu je HOS-ova postrojba dobila ime – kao najpodesniji datum za slavljenje svekolikih ratnih uspjeha, bez obzira gdje su se i kada, za koga su se ili nad kim dogodili. I stoga se u tom konformističkom svođenju svega pod isti nazivnik naprosto moralo dogoditi da iz Baldasarovih usta najiskrenije progovori – lapsus.
