Baš dobro što se upravo Ivo Baldasar pozvao na zapadne demokratske uzuse i zatražio da nakon postizborno izgubljenih izbora Zoran Milanović odstupi s mjesta predsjednika SDP-a. Mislim, dobro je to za samog Milanovića.

Naročito ukoliko i dalje namjerava voditi stranku, kao što veli da želi. Stoga bi šefu SDP-a bilo najpametnije da svoj predsjednički mandat odmah stavi na raspolaganje i da, ne čekajući veljaču, raspiše unutarstranačke izbore. Ako se na njima kandidira, vrlo vjerojatno će i pobijediti, unatoč svim svojim manama i svim dosad počinjenim greškama. A pobijedit će upravo zato što ga ruši Baldasar.

Dobro je i što je baš Ivo Baldasar prozvao Zlatka Komadinu kao dobrog kandidata za novog predsjednika SDP-a. Mislim, dobro je to za sve SDP-ovce koji, iz bilo kojih razloga, ne žele da im u stranci šefuje Komadina. A moglo bi biti dobro i za samoga Komadinu. Posebice ako nema ambicija postati lider najveće oporbene stranke. A ukoliko ipak namjerava zamijeniti Milanovića na čelu SDP-a, dobro bi bilo da zatomi takve želje. Jer mu upravo Baldasar svojom potporom jamči da ih nikada neće ostvariti.

No, ako se Komadina ipak kandidira za predsjednika stranke, ni to ne mora završiti loše po njega. Jer on ustvari ne može izgubiti unutarstranačke izbore, makar u kampanji za osvajanje Iblerova trga ne pokazao ništa od svojih sposobnosti i vrlina. Izbore će mu uspješno izgubiti Ivo Baldasar. A Komadina će ostati neporažen. Štoviše, ispast će još i moralni pobjednik. Koji bi na izborima do nogu potukao Milanovića, samo da nije bilo tog zlosretnog Baldasara.

Splitski gradonačelnik i ujedno šef splitskih socijaldemokrata ovih je dana na sebe navukao silan gnjev svojih stranačkih kolega. Najprije je uputio čestitku mandataru Tihomiru Oreškoviću, dok je ovaj još mahao fasciklom na Pantovčaku. Baldasar pritom nije skrivao ushićenje time što će Milanovića u Banskim dvorima zamijeniti Karamarkov norvalski joker koji »nije političar nego menadžer«. Od budućeg je premijera zatražio i nešto što se nije usudio pitati njegova prethodnika: da mu podeblja gradonačelničke ovlasti i da mu omogući administrativno rukovođenje gradskim teritorijem.

Potom je požurio čestitati i Željku Reineru na izboru za predsjednika zasad samo Hrvatskog a uskoro i Hrvatskog državnog sabora, a nije oklijevao ni s javnom osudom Milanovićeve izjave o »kriminalnoj, špijunskoj i proustaškoj koaliciji«. Više od svega tankoćutnom je Baldasaru zasmetalo što se predsjednik njegova SDP-a drznuo da HDZ i partnerske stranke iz Domoljubne koalicije dovede u vezu s ustaštvom. Jer splitski SDP-ovac iz vlastitog političkog iskustva zna da neoustaša nema čak ni među njegovim nacional-pomirbenim partnerima iz HČSP-a. Stoga je Milanovićeve riječi proglasio »preteškima i nepotrebnima u državi koja je opterećena gospodarskim problemima«.

Po Baldasaru su promptno udarili stranački drugovi i drugarice. Vojko Obersnel je tvitnuo da »štakori prvi bježe s broda«. Branko Grčić je dijagnosticirao Baldasarovu frustraciju zbog izostavljanja s izbornih lista. Arsen Bauk je istup splitskog frustraše shvatio kao »uvod gospodina Baldasara u njegovu kampanju za neku od funkcija u stranci za koju se već kandidira«. Milanka Opačić pak ne vidi Baldasarovu budućnost u sadašnjem stranačkom taboru, pa mu poručuje da je – ako mu smeta način na koji se s vrha SDP-a govori o HDZ-u – pogriješio stranku, te da bi mu bilo bolje da onda ode tamo. Ali kamo »tamo« bi ga ona poslala? Valjda u HDZ. Ako u međuvremenu ne osnuje nekakav HČSDP.

Ranko Ostojić je izjavio kako je siguran da bi za Baldasara »idealan dan izbora u SDP-u bio 10. travnja«, aludirajući na datum kada je splitski gradonačelnik poslao vijenac na spomenik IX. bojni HOS-a nazvanoj imenom ustaškog zločinca Rafaela Bobana, čijem je postavljanju prethodno kumovao. »Ipak se radi o lokalnom čelniku koji se očito nudi kao novi kolaboracionist pored već poznatih HDZ-ovih suradnika iz Mosta«, detektirao je donedavni ministar unutarnjih poslova.

Baldasarov su poziv na ostavku predsjednika i čitavog stranačkog vodstva štetnim ocijenili i još neki SDP-ovci, ali uz uvjet da im se ne objave imena ili da ih se – po ustaljenim navadama partijski bezličnoga komuniciranja s javnošću – predstavi kao »visoke dužnosnike SDP-a«. Oglasio se potom ponovo i sam Ivo Baldasar, pojasnivši kako je iznio svoje »osobno mišljenje, kao predsjednika SDP-a Split« a ne nikakav »formalno dogovoreni stav Gradske organizacije«, te pripazivši da mu se ni slučajno ne omakne riječ »ostavka«.

Sve u svemu, ispada da će Baldasarovi istupi dodatno osnažiti samo konformizam unutar SDP-a. Jer sada se s Iblerova trga konformistički mlati po konformističkom šurovanju splitskoga gradonačelnika s lokalnim ustašama, baš kao što ga se sve do jučer jednako konformistički odbijalo prozvati zbog tog kvazipomirbenog marširanja ruku pod ruku s Lukom Podrugom i Markom Skejom.

Isto tako, SDP-ovci danas konformistički brane Milanovićevo prozivanje kriminalne, špijunske i proustaške koalicije, baš kao što jednako konformistički izbjegavaju postaviti pitanje zbog čega je dojučerašnji premijer dopustio da se špijunsko podzemlje ovako razmaše a neoustaštvo ovoliko ojača. I konformistički se, na koncu, prelazi preko konformističkog koketiranja Zorana Milanovića s političkim naslijeđem Franje Tuđmana iz čijega su šinjela poiskakali svi ti tipovi koje šef SDP-a danas naziva kriminalcima, špijunima i neoustašama. Konformistički se zatvaraju oči pred napadnom činjenicom da Milanović i Baldasar danas funkcioniraju gotovo jednako kao Račan i Tomac nekoć.