Velik je danas dan za slobodu tiska u Hrvatskoj. A ne slavi ga ni naše novinstvo, ni naše općinstvo.
Jer ni novinstvo ni općinstvo pojma nemaju da je evo baš na današnji dan prije okruglih 80 godina tadašnji nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac uputio jedno pismo od povijesne važnosti. Pismo Milanu Stojadinoviću, tadašnjem predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije. Pismo u kojemu Stepinac zahtijeva zabranu humorističkog tjednika Krokodil. Pismo u kojemu se nadbiskup koadjutor hvali kako je osobno uspio ishoditi da vlasti u Zagrebu spriječe daljnje izlaženje jednog drugog tjednika, nehumorističkog, ali također pogubnog po javno zdravlje i ćudoređe. A o toj pogubi od lista dovoljno govori već i sam sotonski mu naziv – Ljubavni glasnik.
Tu dosad nepoznatu epistolu s potpisom našega blaženika nedavno je u Arhivu Jugoslavije u Beogradu pronašao Drago Hedl. No, njezino je objavljivanje u tjedniku Telegram začudo ostalo bez ikakvoga odjeka u hrvatskoj javnosti koja se inače – kao što znamo – u radosnome sebedarju raskriljuje pred svakim dokumentom koji svjedoči o svetosti lika i djela kardinala Stepinca. A prosvjedno pismo Stojadinoviću – za čije je vladavine Kraljevina Jugoslavija bilježila izvanredne rezultate u fašizaciji – predstavlja upravo takvo svjedočanstvo. Pa je živa šteta da se i ono nije našlo među dokumentima što ih je prikupio i vatikanskoj Kongregaciji za proglašenje svetih i blaženih podastro msgr. Juraj Batelja, vrijedni postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija.
Stepinac u tom pismu, istinabog, ne prosvjeduje protiv Stojadinovićeva guranja Jugoslavije pod skute Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, nego pak zato što »Gospodin Ministar Pretsjednik« nije poduzeo ništa da zabrani tiskanje i raspačavanje Krokodila, premda ga je nadbiskup koadjutor već osobno upozorio da taj »pornografski list ubija našu mladež i rastvara sve što je moralno još zdravo«.
U prilogu pismu hrvatski kreposnik jugoslavenskom premijeru šalje i primjerak Krokodila, da se gospodin Stojadin Milanović, pardon, Milan Stojadinović vlastitim očima uvjeri kako »taj odurni list nesmetano, s jednako nemoralnim sadržajem i dalje izlazi«. I pita katolička moralna uspravnica tog pravoslavnog filofašista: »Da li je u ovakvim prilikama moguća borba protiv komunizma koji se širi kao pošast na sve strane, a akciji Crkve stavljaju se sve moguće zapreke? Tko će korumpiranu mladež spasiti od komunizma?«
Opravdano sumnjajući da taj beogradski hitleroljubac neće shvatiti što mu je ovim upitima poručeno s Prvostolnoga Kaptola zagrebačkog, Stepinac Stojadinovića izravno upozorava što je dužan učiniti za spas Kraljevine Jugoslavije: »Gospodine Ministre Pretsjedniče, zla, nemoralna štampa neizrecivo je zlo za naš narod i našu državu. Odredbe našeg kaznenog zakona su u tom pogledu nedvoumne i jasne. Ja Vas umoljavam da svojim autoritetom, preko Vama podređenog Centralnog Presbiroa, najenergičnije stanete na put ne samo ovom pornografskom časopisu nego i svoj štampi koja sad prikriveno, ali otvoreno sije nemoral i razvratnost među državljane koji bi – pošto budu moralno korumpirani – mogli vrlo lako pasti u naručje komunizma.«
Pozvao se nadbiskup i na paragraf 288. Krivičnoga zakonika Kraljevine Jugoslavije kojim se za osobe koje »proizvode, prodaju, rasturaju ili uopšte u javno saobraćanje puštaju spise, novine, slike i druge predmete koji sadrže tešku povredu javnog morala« predviđa ne samo paprena novčana globa, nego i kazna strogoga zatvora. Poruka budućega sveca je jasna: Stojadinoviću, radi svoj posao – zabranjuj novine i hapsi sve, od urednika do kolportera i trafikanata!
Krenuvši tragom tog plemenitog i za hrvatsku slobodarsku povijest dragocjenog pisma, Drago Hedl je pretražio beogradske, zagrebačke i novosadske bibliotečne funduse, kako bi došao do primjeraka novina protiv kojih je hrabri nadbiskup koadjutor poveo svoj križarski rat računajući da će među profašističkim jugoslavenskim vlastodršcima pronaći prirodne saveznike u boju protiv tog pornokomunističkoga gnjusa.
I iščitao je novinar Telegrama sve dostupne primjerke Krokodila i Ljubavnoga glasnika, pa tako i onaj broj koji je na Stepinčevu intervenciju zabranjen, ali u njima nije pronašao ništa što bi se moglo podvesti pod pornografiju, ništa opscenije od pošalica sa seksualnim aluzijama i ništa po javni moral opakije od dosjetki na razini pučkoga humora iz slavonskih bećaraca.
Od komunizma ni u Krokodilu ni u Ljubavnom glasniku ampak ni slova. Ni Marxa ni Engelsa, ni Lenjina ni Staljina, ni srpa ni čekića, ni kurca ni palca. Uostalom, zar bi fašist poput Stojadinovića koji je komuniste trpao u Glavnjaču i ostale tamnice dopuštao da ta crvena bagra nesmetano štampa i prodaje ikakve novine?!
Ali našega blaženika to nije moglo zavarati. On je svojim proročanskim darom naslutio da će iz sjemena Ljubavnoga glasnika i Krokodila niknuti korov komunizma, i da su ti listuljci sa svojim ljubavnim savjetima i pustopašnim pošalicama samo erotska predigra nakon koje će crveni demoni uzjahati podatno pučanstvo. Ovo Stepinčevo pismo Stojadinoviću predstavlja još jedan dokaz da je naš blaženik bio prorok kakav se rijetko rađa. Kao što i njegov pisani i potpisani apel jednom fašistu da tvorce nepoćudnih tiskovina oglobi i strpa u tamnicu predstavlja još jednu potvrdu blaženikova opjevanog humanizma.
Zato, drago novinstvo i drago općinstvo – praznujte ovaj dan! Podignite čaše i iz dubine duše uskliknite: Santo subito!
