A D’Erricov je drug beogradski – ako ikoga treba podsjećati – beogradskoj Politici izjavio kako mu se »čini razumnim zaključiti« da taj proces »neće biti nastavljen pre ili tokom rada zajedničke srpsko-hrvatske komisije, čije je osnivanje predložio papa Franjo, i prihvatanja obe strane«, što je u Hrvatskoj pročitano kao vatikanska ovjera nevjerojatnih lupetanja srpskoga predsjednika Tomislava Nikolića kako »papa sigurno neće žuriti« s odlukom o uzdizanju Stepinca na čast oltara.

Od muke je Antoninijev drug zagrebački propjevao kako ga žalosti kada u hrvatskim medijima »čita neke tekstove u kojima se kaže da Papa želi novo suđenje kardinalu Stepincu, i to u Beogradu«. A da je krenuo nabrajati što su se sve vrijedno tuge i žaljenja ovdašnji katolički intelektualci, publicisti i novinari ispisali na račun pape Franje i Svete Stolice, nuncijevo bi radijsko bugarenje potrajalo ne satima, nego danima.

No, nadbiskup D’Errico je slušatelje poštedio od podsjećanja na nebrojene tekstove u kojima je papa zbog formiranja mješovite komisije optuživan za herezu, neinformiranost i podložnost »nedobronamjernim savjetnicima iz same Katoličke crkve koji bl. Stepincu na kraju kauze sapunaju dasku«. Nije dao da ga tuga i žalost nadvladaju, pa da se u eteru osvrće na upite deklariranih katoličkih intelektualaca: »Postoji li zavjera vatikanske i srpske diplomacije?«, »Smijemo li sumnjati u dobronamjernost sv. Oca?«, »Kako nas je omiljeni Papa mogao tako razočarati?«, »Je li naša vjera, kojoj se obvezno pribraja i vjernost Rimu te očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, na kušnji?«… Nije ni jednu jedinu riječ potrošio na njihove primjedbe da je papa Franjo Hrvatsku biskupsku konferenciju »prinudio na ovako težak i ponižavajući korak« ili na njihove pozive hrvatskim biskupima da »do daljnjega povuku prijedlog za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, dok se ne steknu povoljnije okolnosti«.

A – ako niste znali – taj se genijalni prijedlog da HBK u inat sadašnjemu rimskom pontifeksu obustavi proces kanonizacije blaženika iz Krašića, kako njegova svetost ne bi bila ukaljana eventualnim blagoslovom Srpske pravoslavne crkve, začeo u glavi jednoga umirovljenog hrvatskog diplomata i bivšega saborskog zastupnika, duhovnoga lirika i visoko pozicioniranog matičara.Nije se apostolski nuncij htio baviti ni neskrivenim aluzijama na maćehinski odnos Svete Stolice prema njezinoj »najvjernijoj kćeri« – hrvatskoj Crkvi, ni spočitavanjima Svetom Ustoličeniku da taj svoj ekumenizam »želi poticati preko leđa hrvatskog mučenika«, dok »nereformirana Kurija, u kojoj glavnu riječ vode talijanski prelati, kusavim repom lamata po glavi« one već spomenute »najvjernije, šutljive kćeri«.

Odšutio je i lekcije hrvatske katoličke inteligencije o »ekumenizmu na relaciji katolištvo-pravoslavlje« kao o »čistom gubitku vremena«, o zlorabljenju hrvatskih katolika kao »pokusnih kunića dosad neuspješnoga ekumenskog dodirivanja Katoličke crkve i nekih pravoslavnih crkava«, pa tako i zlurada podsjećanja da je Vatikan kao država nastao Lateranskim sporazumom s Mussolinijevom Italijom i da je Konkordat Svete Stolice s Trećim Reichom na snazi i dan-danas.

A nije se msgr. D’Errico izrijekom potužio ni na onu najbolniju rečenicu koju je ovih dana mogao pročitati u hrvatskim novinama: »Ako Papa stavlja Stepinca kao ‘žrtvu’ na oltar katoličko-pravoslavnog zbližavanja, onda bi se Crkva u Hrvata vjerojatno trebala zamisliti koliko je vrijedna njezina vjernost Petrovu nasljedniku.« Diplomatski ju je ignorirao, iako mu je jasno da njezin autor hrvatskim biskupima i vjernicima sugerira isto što je i Josip Broz Tito – prema raširenom vjerovanju – uzalud zahtijevao od kardinala Stepinca.

Apostolski nuncij u Zagrebu je za uši hrvatskog slušateljstva otpjevao umirujuću melodiju: »Papa ima vrlo veliko poštovanje prema hrvatskom narodu, Hrvatskoj i prema svetosti kardinala Stepinca. Za njega nema rasprave o tome je li Stepinac svet, jer je rad Kongregacije za kauze svetih o tome završen. Tu nema sumnje. Nedoumica je samo oko toga želimo li odmah nastaviti dalje svojim putem ne slušajući ono što dolazi od Srpske pravoslavne crkve, ili želimo time učiniti jednu ekumensku gestu? Papa je izabrao gestu ekumenske ljubavi koja ne znači raspravu o Stepinčevoj svetosti. To je završeno i nema rasprave. Radi se samo o ponovnom čitanju onoga što je Kongregacija za kauze svetih učinila s povijesnim dokumentima, te o smirenom prezentiranju svega. Dakle, nije na ispitu Stepinčeva svetost.«

Uradio je Alessandro D’Errico, dakle, isto što i njegov beogradski kolega Orlando Antonini koji je za uši srpske publike zapojao kako je »srećan što su Srpska pravoslavna crkva i Katolička crkva u Hrvatskoj prihvatile predlog pape da osnuju mešovitu komisiju koja će istražiti činjenice koje su se odigrale u tom mračnom periodu istorije« i kako proglašenje kardinala Stepinca svecem nije razumno očekivati sve dok ta još neformirana komisija ne završi s radom i dok se oko blaženikova uzdizanja na svetost oltara ne suglase obje strane.

U međuvremenu bi se, kako je krenulo, mogla osnovati još jedna mješovita komisija. Komisija koja bi, prije nego što se počnu istraživati činjenice o Stepinčevu djelovanju u mračnim vremenima, pokušala utvrditi koji od dvojice apostolskih nuncija – onaj zagrebački ili onaj beogradski – točnije tumači smisao osnivanja mješovite komisije. Pa da vidimo čiji će nuncij biti uspješnije denunciran, ovaj božeprosti naš ili onaj božepravde njihov.