Bio je to veliki vikend za cenzuru u Hrvata. Toliko velik da čitav nije stao ni u sve novine zajedno. Iako su se neke novine svojski potrudile da zabilježe barem dio obilne cenzorske ponude. Recimo – Slobodna Dalmacija.

Splitski je list, za razliku od ostalih novina, udarni prostor naslovne stranice svoga subotnjega broja posvetio »nezapamćenom skandalu na splitskom Adria Art Annalu«, odnosno činjenici da je Narcisa Bolšec Ferri, novoimenovana ravnateljica Muzeja grada Splita, u petak ujutro zabravila i pod zaštitarsku stražu stavila istočno krilo Dioklecijanovih podruma u kojemu je prethodne večeri otvorena izložba pod nazivom »Spajanje svjetova«. Gospođa Bolšec Ferri je pritom dala i svoj autorski prilog suvremenoj umjetnosti: na rešetkama je izložila konceptualni rad u tehnici 2D-printa na papiru, na kojemu piše »Zatvoreno zbog izvanrednih okolnosti«.

Dan ranije, sat vremena uoči otvaranja izložbe, ravnateljica je izvela prvi konceptualni umjetnički čin: u Dioklecijanove podrume, koji su Muzeju grada Splita povjereni na upravljanje, pozvala je interventne kustose MUP-a i njihovoj estetskoj prosudbi preporučila izložak na kojemu je uočila novu splitsku svastiku. Nakon što se policija proglasila nenadležnom za područje umjetničkih koncepata i brže-bolje napustila izložbu, jedan je od organizatora Adria Art Annala i koautora suspektne umjetnine uzeo sprej i zamrčio svastiku koju su on i ostali artisti – kako je kazao – »morali ispisati zato što su htjeli pokazati da je jedan znak koji se smatra simbolom zla ustvari jedan od najstarijih znakova koji simbolizira upravo suprotno: harmoniju, usredištenost i život«.

Procjenu ravnateljice Muzeja grada Splita da je takvim umjetničkim tretmanom svastike »prijeđena granica umjetničke provokativnosti« i njezinu odluku da zbog takvih »izvanrednih okolnosti« zatvori izložbu podržala je i splitska gradska vlast, pa su umjetnici u subotu održali i prosvjedni skup u zapadnom krilu Podruma. Njihov prosvjed je nakon četrdesetak minuta prekinula policija, a Slobodna Dalmacija je i tom događaju posvetila dužnu pozornost, citirajući između ostaloga i izjavu jednoga od organizatora: »I ovo pokazuje kako ne postoje elementarne slobode. A što se tiče zatvaranja izložbe zbog nečega što oni nazivaju ‘svastikom’, a to nikakva ‘svastika’ nije, k tome smo je još i cenzurirali, to je fašizam.«    

No, cenzorski je vikend ipak bio puno sadržajniji no što je to bilo moguće pokriti na stranicama splitskoga lista. Baš te subote, kada je »nezapamćeni skandal na splitskom Adria Art Annalu« osvanuo na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije, u istom listu nije objavljena kolumna Damira Pilića pod naslovom »Sretan narod, sretna omladina«. U skladu s običajima kakvi su opet zavladali u hrvatskom novinarstvu, autor nije obaviješten o zabrani objavljivanja kolumne, pa su mu razlozi koji su urednika naveli na taj cenzorski čin ostali nepoznati koliko i njegovim čitateljima.

Zabranjena kolumna je umjesto u Slobodnoj Dalmaciji objavljena na društvenim mrežama i na nezavisnim portalima, pa zainteresirani čitatelji mogu vidjeti kako je Damir Pilić rezultate istraživanja što ga je Institut za društvena istraživanja u suradnji s GOOD inicijativom i udrugom GONG proveo među učenicima završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj na temu njihove političke pismenosti doveo u jasnu i logičnu vezu s presudnim utjecajem što ga je Hrvatska demokratska zajednica skupa s Katoličkom crkvom u posljednjih četvrt stoljeća imala na obrazovne programe i ukupnu društvenu atmosferu u zemlji.

Na temelju činjenice da je »stožerna stranka hrvatskoga naroda« navijestila kako će se po ponovnom preuzimanju vlasti posebno posvetiti »jačanju domoljublja, osobito među mladima«, a da rezultati istraživanja pokazuju kako tri četvrtine hrvatskih srednjoškolaca misle kako NDH nije bila fašistička država, kako polovica njih homoseksualnost smatra bolešću, te kako 40 posto ispitanika samo katolike vidi pravim Hrvatima, Pilić je izveo sljedeći zaključak: »Konačna ideja ‘jačanja domoljublja, osobito među mladima’ tako se ispostavlja kao pokušaj stvaranja generacija koje će unisono misliti da NDH nije bila Hitlerov satelit, da su pederi bolesni i da ateisti ne mogu biti Hrvati. S tim pokušajem ima samo jedan mali fašistički problem. To se, naime, ne zove domoljublje, nego fašizam.«

Ali za takvo ukazivanje na fašizam u Slobodnoj Dalmaciji nije bilo mjesta, baš kao ni za drugi Pilićev tekst – onaj pod nadnaslovom »Sjedinjene Američke Države – od nekadašnjeg najboljeg prijatelja Europe do njenog zlostavljača« i naslovom »Europa se budi iz američkog sna« – koji je istog ovog vikenda trebao biti objavljen u splitskom listu, da bi nakon izbacivanja iz novina osvanuo na Facebooku i na portalima. Skupa s odgovorom urednika Slobodne Dalmacije na pitanje o razlozima neobjavljivanja Pilićevih tekstova koji je glasio: »Nemam pojma.«

Vjerojatno ni onaj tko je s naslovne stranice subotnjega broja Jutarnjeg lista skinuo ono što se danima najavljivalo kao glavna vikend-atrakcija EPH-ova nacionalnog dnevnika – veliki intervju što ga je Zvonimir Boban dao Miljenku Jergoviću – ne bi izjavio da ima pojma zašto je u posljednji čas odlučio da mu je atraktivnije od te glavne atrakcije najaviti razgovor s HDZ-ovim ekonomskim strategom Tomislavom Ćorićem. Da li zbog toga što je nogometaš koji je slovio za jednu od nacionalnih ikona sada izjavio da će glasati za Milanovića a ne za »detuđmanizatore koji tuđmaniziraju«, da li zbog onoga što je rekao o Zdravku Mamiću i današnjem Dinamu, da li zato što nije pristao da urednici Jutarnjeg ublažavaju i time falsificiraju njegove riječi, da li zbog nečega četvrtog ili radi svega skupa… U čemu god se istina krila, Zvonimir Boban ju je proglasio gadljivom, pa je u znak gađenja podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika uprave EPH-ovih Sportskih novosti.

Sve u svemu, Tomislav Karamarko se više ne mora trsiti da dođe na vlast. Jer cenzori su u njegovo ime i u njegovu čast već osvojili prevlast u hrvatskim medijima. I ljudi će uskoro vjerovati samo onome što ne budu mogli pročitati u novinama.