Ni dvadeset i pet dana nakon ukazivanja nacističke svastike na poljudskom travnjaku, istražni organi nisu otkrili autora te bolesno nemaštovite likovne instalacije, pa o počinitelju – protiv kojega je Policijska uprava splitsko-dalmatinska podnijela kaznenu prijavu zbog javnog poticanja na mržnju – i dalje znamo samo to da je nepoznat.

Znamo, naravno, da ima i onih koji se prave da sve znaju i koji tim svojim sveznanjem javnost salijeću tako rezolutno kao da su neznanom svastičaru osobno držali svijeću. Ima tih bujičara i hrvatskih tjedničara, ima tih dnevnovalja i glaskoncilčeka, koji su – čim su ugledali kukasti križ na travi splitskog stadiona – tu idiotariju pripisali »prokletim antifašistima koji su svastiku podvalili jednome gradu, narodu, nogometnoj reprezentaciji i državi«, »komunističkim monstrumima iz SDP-a i Orjune spremnima na sve, pa i na to da naruče crtanje kukastog križa na Poljudu, a onda optuže ‘fašiste’, HNS, HDZ itd. itd.«…

Ima ih koji bi ne samo na Sveto Pismo prisegnuli, već i u vjerskom tisku objavili da su »skrivene komunističke snage« utrošile silan novac »za insceniranje najrazličitijih manifestacija nacizma i fašizma, poput kukastoga križa na stadionu Poljudu«, i koji su tu svastiku – za čiju naručenu i plaćenu izvedbu valjda posjeduju i dokaz u obliku fiskalnog računa – proglasili izumom nekakvoga »centra moći, koji upravo želi ne samo ocrnjivati Hrvatsku, nego je što više slabiti na svim područjima društvenoga života sve do uništenja hrvatske države i hrvatskoga naroda«.

A ima, kako znamo, i takvih znalaca koji su na poljudskom travnjaku prepoznali »socijalističko obilježje« iliti »znak koji je oznaka socijalističke partije Njemačke, kao što je i petokraka zvijezda znak socijalističke partije Jugoslavije, odnosno Hrvatske«, pa u hrvatskoj sabornici ne samo trabunjali kako su »to dva ista identična znaka s istim učinkom u Drugom svjetskom ratu i u poraću«, nego i na materinskom jeziku nemušto tvrdili kako »svi u Splitu znaju, i babe i ribe, da je SDP inspirirao u borbi sa Hrvatskim nogometnim savezom ovaj slučaj kako bi srušio nogometni savez isto kao što je Tito namjestio one špijunske aparate ispod Jovankinog kreveta kad je izmijenio Rankovića«.

I taman kad ste pomislili da je to sve što ljudi neopterećeni činjenicama mogu znati o poljudskoj svastici i njezinim kreatorima, javio se u Jutarnjem listu splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, da vam otkrije i nešto više od onoga što u njegovu gradu – prema tvrdnjama vidovitoga sabornika Dujomira Marasovića – navodno znaju svi, uključujući babe i ribe.

Na novinarsko pitanje kako gleda na taj još nerazriješeni slučaj i u čemu vidi stvarne razloge skandala, »prvi čovjek grada kojeg je New York Times proglasio jednom od najboljih svjetskih destinacija« odgovorio je doslovce ovako: »Naravno da apsolutno osuđujem taj čin. Riječ je o simbolu koji je zlo, pod kojim su počinjena najveća zla u povijesti svijeta. No, treba shvatiti da je taj čin diverzija usmjerena protiv Hrvatskog nogometnog saveza zbog njihova stava i bahatog ponašanja prema Splitu i Dalmaciji. Ne vjerujem im jer su pokazali da im se ne može vjerovati. Trebali bi biti objektivni i pošteni, a ne arogantni i bahati. Naravno da to ne opravdava svastiku, nijedan motiv ne opravdava taj čin. No, stav HNS-a smeta svima u Dalmaciji i to treba shvatiti.«

Ako Baldasar, i bez da je autor svastike otkriven i uhvaćen, propovijeda kako taj poljudski čin treba biti tumačen i shvaćen, ako mu je počinitelj nepoznat, ali mu je njegov motiv itekako poznat, malo je reći da radi isto što i svi gore citirani bujičari i hrvatskih tjedničari, dnevnovalji i glaskoncilčeki, da radi isto što i citirani HDZ-ovac Marasović i svi necitirani Karamarci, Hebranzi, Škorići…

Jer, za razliku od čitave te desničarske bulumente, splitski gradonačelnik svojom decidiranom tvrdnjom da je nicanje svastike na Poljudu »diverzija usmjerena protiv Hrvatskog nogometnog saveza zbog njihova stava i bahatog ponašanja prema Splitu i Dalmaciji« iskazuje i vrlo jasno razumijevanje prema neznanome travoslikaru i »stvarnim razlozima« njegova iscrtavanja kukastoga križa.

Ističe Baldasar da mu je nacistički simbol zla neprihvatljiv, ali gadljivu »diverziju« u kojoj je taj kukavni križ upotrijebljen, e nju on bogme shvaća i motive joj prihvaća, jer ih iščitava onako kako misli da mu je politički najisplativije. Štoviše, uzdižući tobožnje »stvarne razloge« te travnjačke niskosti na ravan svesplitskog i svedalmatinskog otpora arogantnom i bahatom HNS-u, splitski poteštat stvarno i bezrazložno vrijeđa svakoga tko se iskreno gnuša bilo kakvog koketiranja s nacističkom ideologijom i njezinom ikonografijom.

Ali znate i sami da Ivi Baldasaru ovo nije prvi put da na tako tupav i trapav način obilježava pobjedu nad – antifašizmom.