Velika je i važna novost da se objavljivanje vijesti u hrvatskom novinarstvu naglo ubrzalo. I da dnevne novine više ne moraju čekati po šest-sedam dana da bi objavile jednu običnu vijest od javnoga interesa. Da bi objavile najobičniju vijest da je u jednom tjedniku netko svojedobno moćan izjavio nešto što ozbiljno kompromitira nekoga tko je također bio i ostao moćan, ali bi sada htio postati još moćnijim.

Dogodilo se, eto, da je i ovoga tjedna na naslovnoj stranici tjednika Nacional osvanula velika fotografija jednoga djelatnika bivše jugoslavenske Službe državne sigurnosti koji je sudjelovao i u izgradnji sigurnosnog sustava Republike Hrvatske, te da je uz tu veliku fotografiju objavljen i veliki naslov »Kako smo vrbovali Karamarka«, kao najava za udarnu temu broja – za »ekskluzivnu ispovijest bivšega špijuna koji je na sudu spreman potvrditi veze šefa HDZ-a i Udbe«.

Ali dogodilo se, eto, i to da je u hrvatskim dnevnim novinama vijest o Nacionalovoj udarnoj temi objavljena čak i prije nego što je najnoviji broj tog tjednika dospio na kioske diljem Republike Hrvatske. Mogli ste tako u srijedu ujutro prolazeći pored neke trafike, u Čakovcu kao i u Đakovu, u Rovinju kao i u Sinju, ugledati i novi broj Nacionala i rosno izdanje Jutarnjeg lista na čijoj su naslovnoj stranici sučeljene fotografije Tomislava Karamarka i Ante Barišića – ovotjednog Nacionalova svjedoka navodne udbaško-doušničke prošlosti danas najistaknutijega pretendenta na preuzimanje izvršne vlasti u Hrvatskoj i najglasnijega zagovornika lustracije, toliko glasnoga da je mirakul kako se još nije sjetio da mu umjesto suspektnog kodnog imena Garavi prikrpi adekvatniji nadimak Lustrišimuš.

Nije se, dakle, ponovila priča otprije dva tjedna kada su hrvatske novinske i televizijske kuće stopirale objavljivanje vijesti o intervjuu Josipa Manolića Nacionalu pod naslovom »Karamarko je bio doušnik Udbe«, sve dok se nakon nekih šest-sedam dana najzad nije oglasio prozvani šef HDZ-a tvrdeći kako su mu se u međuvremenu javila dva operativca jugoslavenske tajne službe spremna da na sudu pobiju Manolićeve optužbe.

Karamarka ovaj put nije trebalo čekati danima, pa se ni vijest o Barišićevoj spremnosti da na sudu potvrdi ono što je o dotičnome već izjavio Manolić nije morala kiseliti po redakcijama.

Predsjednik HDZ-a je izjavio kako on »nema što komentirati optužbe Ante Barišića«, jer da su to »bolesne teorije bolesnog čovjeka«. O Barišiću je pak kazao kako je »već demantirao sam sebe«, te pojasnio kako izgleda taj autodemanti: »Najprije je tvrdio i kod bilježnika ovjerio izjavu da mi nikada nije bila oduzeta putovnica, a kad se pokazalo da u PU zagrebačkoj za to postoji dokaz, broj pod kojim se vodio taj predmet, mijenja priču i govori da mi je putovnica ipak oduzeta.«

Jutarnji je tako mogao odmah prenijeti i dijelove Barišićeva intervjua Nacionalu u kojima ovaj bivši šef Odsjeka Službe državne sigurnosti zaduženog za »pokrivanje neprijateljske djelatnosti iz redova vjerskih zajednica« priča kako je mladi Karamarko bio službeno procijenjen »prikladnim da ga se uvede u suradnički proces«, kako mu je jugoslavenski pasoš bio oduzet s ciljem »zadobivanja povjerenja miljea iz kojeg je trebao dostavljati informacije«, te kako zavrbovani suradnik »oko toga nikada nije radio probleme«, jer se »sve to radilo po zakonu«, pa je i prikladni Tomislav »pristao čuvati nacionalnu sigurnost zemlje u kojoj je tada živio«.

Objavljena je i ekskluzivna izjava Ante Barišića Jutarnjem listu da je Karamarko »krivokletnik koji je na sudu, kao svjedok u tužbi Stipe Mesića protiv Darka Petričića, izjavio da su ga proganjale jugoslavenske tajne službe«. I Barišićevo podsjećanje da se on osobno o toj Karamarkovoj, kako kaže, laži blagovremeno izjasnio izjavom ovjerenom kod sudskog bilježnika, izjavom o kojoj je obavijestio i osobe iz vrha HDZ-a, prije nego što je na taj vrh zasjeo aktualni zagovornik norvalizacije stranke i države, očito nabrijan da – verbalno zveckajući oružjem i sotonizirajući svakoga tko ne pripada ni Službi ni Družbi – Hrvatsku vrati u devedesete.

Na te nas devedesete, uostalom, već pakleno podsjeća ova čistka po hrvatskim medijima čiji su nominalni vlasnici i još nominalniji urednici počeli otkazivati suradnju najboljim i najsamosvojnijim novinarima, pokazujući time da su im suvišni ne samo vrhunski autori nego i njihovi čitatelji. Oni čitatelji koji će na novine za opsluživanje službe i raspaljivanje mržnje gledati sa smijehom slobode.