Bogu hvala, a i bratstvu norvalskome, što je Tomislav Karamarko prijenos splitske utakmice između Hrvatske i Italije gledao iz Kanade. Jer Kanada je zemlja u kojoj je, osim Ante Belje i Gojka Šuška, djelovao i Sandford Fleming, useljenik iz Škotske, koji je davne 1879. predložio da se otkucavanje ljudskih satova na Zemlji koliko-toliko uskladi s njezinom rotacijom, da se priznaju vremenske razlike i uvede planetarni sustav vremenskih zona.

Bogu hvala ako je genius loci pripomogao Karamarku, zašivenom u vremenskome džepu, da gledajući utakmicu uspije ne vidjeti ono što je u realnom vremenu vidio i o čemu je odmah zabrujao čitav svijet. I hvala Mu i slava ako je učinio da dobri duh Sandforda Fleminga nadahne našega čovjeka u dalekome svijetu da satima i satima nakon završetka utakmice potegne argument vremenske razlike i vješto je pretvori u vremensku izliku za neuočenu svastiku na poljudskom travnjaku. I da se osim tom vremenskom pokuša opravdati i jezičnom barijerom: »Prijenos utakmice pratili smo u Kanadi na engleskom jeziku. Za sramni incident s kukastim križem zbog vremenske razlike doznali smo tijekom noći. Želim vjerovati da je riječ o glupom huliganskom ispadu i da će krivac za to brzo biti pronađen i primjereno kažnjen. Ne želim vjerovati da bi ovo mogla biti duboko smišljena podvala usmjerena na kompromitiranje Hrvatske.«

Želeći vjerovati da taj Facebook-status – čiji se autor uhvatio vremenske razlike i jezika na kojemu riječ »swastika« zvuči nerazumljivije nego u TV-prijenosima na neengleskim jezicima – nije Zuckerbergova podvala Karamarku, strpljivo čekamo da se predsjednik HDZ-a vrati iz Kanade, da prebrodi jet-lag i da nam za, recimo, nekih sedam dana pojasni zbog čega je uopće spominjao »duboko smišljenu podvalu usmjerenu na kompromitiranje Hrvatske« ako u nju ne želi vjerovati. I ako treba, dajemo svečano obećanje da ćemo se u međuvremenu suzdržati od nagađanja je li Karamarko za rečenom formulacijom posegnuo zato što je u svojoj bogatoj karijeri ravnatelja tajnih službi i ministra unutarnjih poslova prikupio ikakve indicije ili dokaze da je zagađenost ove zemlje nacističkom i sestrinskom joj ustaškom ikonografijom po ulicama i stadionima, štancanjem Hitlerovih, Pavelićevih i Luburićevih škrabotina, revizionističkim nasiljem nad poviješću i negiranjem holokausta i genocida počinjenih pod Endehazijom…, da je sve to ustvari rezultat opakog brain-storminga sustavno provođenog u nekom antihrvatskom think-tanku.

Uostalom, ima ovdje onih koji se za razliku od nevjernoga Tomice ne ustručavaju glasno i jasno posumnjati da kukasti križ na Poljudu nije nikakva stigma što se čudesno i tajnovito ukazala na travi, nego paklena podvala nasljednika udbaša koji su u svoje vrijeme znali bojom zalijevati spomenike palim borcima i onda tu pituru podmetati svećenicima u crkve, e kako bi ih mogli hapsiti pod optužbama za klerofašizam. Pa ako Karamarko još uvijek neće, ima tko već sada hoće na Facebooku napisati: »Je li možda i kukasti križ na Poljudu nastao inspiriran sličnim motivima – samo što se sada ne napada Crkva, nego Hrvatska nogometna reprezentacija, a omraženi Ranko Ostojić pokušava podmetati hrvatskoj političkoj oporbi. Komunistički monstrumi iz SDP-a i Orjune na sve su spremni! Pa i na to da naruče crtanje kukastog križa na Poljudu, a onda optuže ‘fašiste’, HNS, HDZ itd. itd.«

Piše to danas isti onaj Velimir Bujanec koji je prije dvadesetak godina po novinama paradirao okićen – nećete vjerovati – kukastim križem. Isti onaj koji je tada s ponosom izjavljivao kako »njemački neonacisti prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli«. Isti onaj koji je, grijući mlađahnu dušicu vatrom na kojoj su njegovi nacistički uzori spaljivali knjige na berlinskom bulevaru Unter den Linden, naviještao spaljivanje novina u Hrvatskoj.

Isti, dakle, onaj Velimir Bujanec koji bi, kako je krenuo, mogao optužiti komunističke monstrume da su i njemu, mladome i naivnome, podmetnuli kukasti križ za poziranje po novinama i napunili mu glavu nacističkim bljezgarijama koje je on potom gorljivo rastrubljivao gdje god je stigao. I mogao bi se pritom hladno pozvati na vremensku distancu od 21 godine koja ga je sprječavala da tu podvalu raskrinka i ranije.

Baš bi se lijepo ta njegova priča – kao i ovo sveopće snebivanje nad svastikom s poljudskog travnjaka što ga slušamo od Šukera i Vrbanovića, Baldasara i Jandrokovića, Grabar i Kitarovićke…  – uklopila u onu litaniju kardinala Bozanića o »izmišljanju neke fašizacije Hrvatske«. Fašizacije čijeg bi se uzaludnog izmišljanja mogla prihvatiti samo neka neupućena danguba koja nikada nije bila na nekom hrvatskom stadionu, nikada prošetala ulicama hrvatskih gradova, nikada čitala hrvatske novine, nikada prošla pored izloga ove svastičarnice niti zavirila da vidi njezinu uobičajenu ponudu.