Prevario se Dalibor Matanić u prognozama davanim mjesec dana uoči prikazivanja „Zvizdana“ u Cannesu, kada je u intervjuima Radiju Slobodna Evropa i Novom listu tvrdio da će taj njegov film „izazvati jako velike reakcije upravo kod ljudi koji mrze“, pojašnjavajući da će do takvih reakcija doći zato što je snimio nešto „jako nježno i poetično“. Toliko nježno i poetično da će „razbjesniti sve koji mrze“.

Prevario se kada se ponadao da će „Zvizdan“ funkcionirati kao „filmsko ogledalo“ koje je „htio postaviti pred one koji trate živote na negativne osjećaje“ kako bi im pokazao da su pojmovi poput politike ili nacije nebitni „kad se dotaknu najviši principi“ i ukazao na to da se „na kraju života neće mjeriti tko je bio veći Hrvat ili Srbin, nego će se svi pitati jesu li nekoga mogli više usrećiti i bit će im sigurno nepovratno žao ako su ikome svojim prezirom i netrpeljivošću nanijeli zlo“.

Lošim se prorokom Matanić pokazao i kada je, nakon što je „Zvizdan“ u Cannesu osvojio nagradu žirija u selekciji „Izvjestan pogled“, na pitanje novinarke Večernjeg lista – „S obzirom na trenutačnu društvenu klimu, pribojavate li se negativnih reakcija u Hrvatskoj?“ – nadobudno odgovorio: „Ne bojim se, jedva ih čekam! Još na primjeru svojih ranijih filmova shvatio sam da ekran može djelovati kao ogledalo: oni koji znaju voljeti, voljet će ‘Zvizdan’, a oni koji vole mrziti morat će se suočiti s njim.“

Preračunao se redatelj „Zvizdana“ očekujući da će bijesne reakcije „onih koji vole mrziti“ na njegov film uslijediti nakon što ga odgledaju i u njemu se ugledaju. Jer oni su već u njegovim izjavama pronašli „dovoljno razloga da se film ne gleda jer je sve jasno“ i da neodgledani „Zvizdan“ proglase „tipičnim smećem koje pod pseudoartističko-pacifističkim paravanom pokušava zakopati istinu o Hrvatskoj i hrvatskome narodu“ i „sofisticiranijim i ne manje sotonskim oblikom manipulacije, klevetanja, nametanja krivnje bez grijeha, zatiranja istine i, u konačnici, davanja alibija agresiji i agresorima s početka 90-ih“.

Vijest iz Cannesa o nagrađenom hrvatskom filmu kod takvih je – kako sami priznaju – izazvala „samo mučninu“ i slutnju da je festivalskim priznanjem što ga je dobila ekipa „Zvizdana“ garant, stoposto i jamačno „’unaprijeđen’ hrvatski zao glas i iskrivljena istina o prošlosti i sadašnjosti ovoga naroda i države“. Stoga je ta vijest i proglašena „tko zna kojim po redu porazom“ što su ga doživjele „hrvatska država, kultura i kinematografija“, a samim time i „još jednom pobjedom“ koju su zabilježile „planetarna masonerija, u ovom slučaju francuska, i njena ovdašnja vladajuća udbomasonska filijala“.

Oni što nagradu dodijeljenu hrvatskom filmu smatraju uvredom za tisućljetnu hrvatsku kulturu, naravno, i ne moraju odgledati „Zvizdan“ da bi raskrinkali tu urotu udbomasonsku i balkansko-kansku, jer njima je odavno jasno kako „gotovo da i nema tog jugomasonoidnog izgreda u kulturi, uperenog protiv hrvatske katoličke većine, u kojem se nije osjetila Matanićeva ruka“.

Nisu oni tu priču o masoneriji koja je katoličku Hrvatsku naumila spržiti „Zvizdanom“ isisali iz prsta. Ne, ona je plod njihova višedecenijskog iskustva u borbi protiv „idejnih skretanja u kulturi“, iskustva stjecanog još u vremenima dok su mlatarali komunističkim ideološkim batinama i izvedbe Zajčeva „Nikole Šubića Zrinjskog“ proglašavali „trajnim nacionalističkim incidentom“. Kasnije su taj svoj batinaški vokabular samo prilagodili novome pravogovoru, pa su „incidente“ zamijenili „izgredima“, a umjesto omiljenog im difamacijskog pridjeva „nacionalistički“ počeli rabiti i raubati njegov današnji sinonim „jugomasonoidni“.

Preračunao se, dakle, Dalibor Matanić očekujući da ga takve etikete sustignu tek nakon što „Zvizdan“ krene u distribuciju po hrvatskim kino-dvoranama. Jer su „oni koji vole mrziti“ već do sada odradili posao kakav nije lako nadmašiti.

Samo u posljednjih desetak dana su, podmećući svoju mržnju stvarnim žrtvama rata, napisali i kako bi Matanić i glumica Tihana Lazović „drukčije artikulirali svoje ideje da su im srpske granate ubile majke, a njima odsjekle noge“, i kako je blasfemično govoriti da „građani države Hrvatske, koja je inače već godinama u svjetskom vrhu darovatelja organa, uče mlađe generacije mrziti od kolijevke“, i kako Matanić „spada u one koji mrze voljeti vlastitu domovinu“, te bi ga stoga „da postoji vremeplov, trebalo katapultirati na krajinske barikade 1991., pa da tamo martićevcima propovijeda ljubav“.

I time su o sebi zapravo kazali i ono što im ni sam Matanić rekao ne bi: da danas, 2015. godine, na film o zabranjenoj ljubavi gledaju jednako kao što bi gledali i martićevci 1991. Ima li iskrenijega i beznadnijega svjedočanstva o tome kamo ide ova zemlja?