Dobro je što je Tomislav Karamarko na otkrivanje spomenika dr. Franji Tuđmanu u Pločama poveo i Josipu Rimac, gradonačelnicu Knina i direktoricu HDZ-ove izborne kampanje. Jer možda još nije kasno da se spriječi blamaža u hrvatskom kraljevskom gradu, gdje će se – kako je najavljeno – na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, umjesto brončanog spomenika posljednjem predsjedniku Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i kasnijem prvom predsjedniku Republike Hrvatske, postaviti nekakav plastični lažnjak, patiniran da izgleda kao da je pravi. 

  Taj poliesterski kip Franje Tuđmana na kninskoj tvrđavi bit će žalosna posljedica nepremostivoga jaza između zahtjeva kninskih vlasti da spomenik »očitava prepoznatljivost lika i djela prvog hrvatskog predsjednika, da umjetnički valorizira njegovu povijesnu važnost, da pokaže snagu njegova duha i energije, da simbolizira zasluge dr. Franje Tuđmana u stvaranju hrvatske države…« i nesposobnosti kipara koji su se javili na natječaj da – prema mišljenju stručnoga žirija – dosegnu onu elementarnu zanatsku ravan pri izradi spomeničke plastike: da fizionomija i pokreti znanoga junaka budu prepoznatljivi i da njegova figura bude barem anatomski korektna. 

  A pritom je i više nego neizvjesno hoće li se i na ponovljenom natječaju, otvorenom do 15. lipnja, pojaviti zadovoljavajući rad »kojim će se umjetnički izraziti sve ono što Franjo Tuđman znači za Knin, ali i za hrvatsku državu«, jer – kako kažu u kraljevskom gradu – »nije isto praviti taj spomenik za neku manju hrvatsku sredinu, kao za Knin koji je jedan od simbola Hrvatske«. 

  No, dogodilo se da je baš u jednoj od tih »nekih manjih hrvatskih sredina«, u tim nekim Pločama koje se – gledano iz velegradske vizure kraljevskoga Knina – doimlju kao zabačena varošica, Josipa Rimac imala priliku naučiti kako se ljubav prema dr. Franji Tuđmanu ne zadržava na praznim riječima nego odlijeva u šupljoj bronci. 

  Tu dragocjenu lekciju kninskoj je gradonačelnici dao okretni i poduzetni pločanski župnik don Petar Mikić. Da, onaj don Petar Mikić kojega zlurada hrvatska javnost uglavnom pamti po skandalima s lijepljenjem liste poželjnih hrvatskih i katoličkih imena na crkvenim vratima, pa potom i s propisivanjem novčanih kazni za neopravdane izostanke vjernika sa svetih misa, te s uvođenjem kaznenih tarifa za krizmanike koji su izbivali s vjeronaučnih priprema za dobivanje svetoga sakramenta potvrde u vjeri… 

 Ali k vragu i skandali! Za Josipu Rimac je važno i poučno to što je don Mikiću pošlo za rukom da spomenik voljenome predsjedniku podigne u željenom roku, a bez ikakvih proceduralnih gnjavaža s javnim natječajima, s prijekim prosudbama ocjenjivačkih sudova i s povrijeđenim taštinama domaćih kipara nedoraslih zadatku da dr. Franju Tuđmana ovjekovječe onakvim kakvoga nam je sam Bog poslao. 

  »Izrada spomenika dr. Franji Tuđmanu vrlo je značajan događaj za našu tvrtku, jer mi uglavnom izrađujemo sakralne kipove raznih svetaca, dok spomenik ovako važne državne ličnosti nismo nikada radili. Kada smo shvatili koliku važnost dr. Tuđman ima za hrvatski narod, postali smo svjesni i velike časti, kao i odgovornosti što sudjelujemo u ovome projektu. Moram istaknuti da je ovo za nas bio vrlo emocionalan projekt«, pun ponosa se pred novinarima raspričao i Filip Stuflesser, suvlasnik talijanske radionice, koji je brončanoga Tuđmana dopratio u Ploče. 

 Pa ako Josipa Rimac želi da ozračje oko kninskog spomenika dr. Franji Tuđmanu bude svečano i dostojanstveno poput ovoga u Pločama, tada je valjda shvatila da se ništa slično ne može dogoditi ako do 5. kolovoza na slavnoj tvrđavi ne nikne odgovarajući brončani kip zlatnoga sjaja, umjesto onog najavljenog plastičnog rugla od ulaštenog poliestera. 

  Valjda je i Josipa Rimac već na putu za Ortisei, gdje će – budi volja Božja! – uskoro započeti i serijska proizvodnja brončanih Franceka, za svaki hrvatski kraljevski grad, za svako carsko i kraljevsko selo.