Ne zna čovjek što bi prije popio – apaurinček ili mirogojček – kada pročita tu vijest toliko uznemirujuću da mora izazvati rastrojstvo svakog, pa i najstabilnijeg nervnog sustava. Tu vijest nakon koje smirenja ne samo da nema, nego ga i ne može biti, niotkud, ni od koga i ni od čega, ni od kutije apaurinčeka ni od kartona mirogojčeka. Tu strahotnu vijest da se policija drznula pozvati prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića na obavijesni razgovor, i to samo zato što je Hrvatsko nacionalno etičko sudište pod njegovim predsjedanjem podiglo optužnicu protiv Vesne Teršelič, a optužena potom postupila po vlastitom nahođenju i osjećanju građanske dužnosti, pa s tom optužbom za »izdaju zemlje« upoznala institucije pravne države Hrvatske.

   »Pozivanje uglednoga hrvatskog viktimologa i pravnog stručnjaka na policiju privuklo je veliku pažnju susjeda i prijatelja bračnog para Šeparović, koji su se po profesorovom povratku kući okupili da provjere je li ga taj šok ozbiljnije potresao«, prenosila se ta šokantna i potresna vijest po šokiranim i potresenim portalima. A sam je profesor – dočim se malo pribrao od šoka i nevjerice – nekako smogao snage da svoje zaprepaštenje podijeli s javnošću: »Zamislite, ona je našu optužnicu dostavila policiji i rekla im da će nas smatrati odgovornima ako joj se što dogodi. Znači, mi ćemo biti krivi ako Vesna Teršelič padne na stepenicama ili je slučajno na ulici udari automobil.«

   Na kojim stepenicama? Kakav automobil? Otkud etičkom kadiji Zvonimiru Šeparoviću primisao da bi se za izdaju optužena Vesna Teršelič mogla stropoštati niz stepenice ili završiti pod automobilom? Je li to iz njega progovorio iskusni viktimolog, itekako svjestan da se upravo žrtvama javnih hajki i političkih potvora počesto pripisuju nadnaravne sposobnosti da padnu niz stepenice čak i tamo gdje nema nikakvog stubišta ili da neoprezno podlete pod automobil negdje daleko od bilo kakvog kolnika?

   Je li hipersenzibilni žrtvoslovac – baš zato što iskreno strahuje da se i optuženoj Vesni Teršelič ne dogodi neka takva sumnjiva slučajnost – smislio rješenje kojim bi se unaprijed spriječila mogućnost da se sotonizirana voditeljica ozloglašene Documente bilo gdje u Hrvatskoj strmekne na stubištu ili bude kao slučajno udarena tutačem neidentificirane marke i nepoznatih registracijskih oznaka?

   A to rješenje se krije u budućoj presudi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, za koju predsjednik tog časnog tribunala – u skladu s pravnim uzusima kakvi tamo vladaju – još i prije održanog suđenja zna da će biti osuđujuća. »Sigurno ćemo je i osuditi da ne bi i dalje govorila kako govori. Vesna Teršelič je za nas nepoželjna u Hrvatskoj, persona non grata. Uostalom, ona je, po svemu sudeći, Slovenka«, veli renomirani pravnik, pedagog, viktimolog i hrvatski demokratski zajedničar, sav podbuhao od uskvasale brige za optuženicu, očigledno sklonu da nekom nesmotrenom riječju izazove vlastiti pad niz strme stepenice ili pokliznuće pod automobilske kotače.

   Nada se dobrohotni Šeparović da će i Vesna Teršelič shvatiti da je takva presuda najblagotvornija za njezino zdravlje, pa da će, prvo i prvo, prestati govoriti, a odmah potom se i sama povinovati pravorijeku, te kao nepoželjna osoba u Hrvatskoj, a k tome još i Slovenka, otići nekamo gdje ne uživa status izdajnice i gdje joj neće prijetiti opasnost ni od stubišta koje izmiče pod nogama ni od automobila koji ne uzmiče ni pred ogradom na nogostupu.

   Netko će Zvonimiru Šeparoviću, tom hodajućem spomeniku naše pravnosti, možda i prigovoriti da on čak ni u vrijeme kada je obnašao dužnosti ministra pravosuđa i ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske nije imao ni pravo ni ovlasti da ikoga proglasi personom non grata, pa da takvo pravo nema ni sada kad nastupa samo u ime tog nekakvog izvaninstitucionalnog Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta. No, takav je pravni formalizam ne samo krajnje neprimjeren stupnju civilizacijskog razvitka na kojemu se danas nalazi Republika Hrvatska, nego i potencijalno opasan za sve ljude kojima Etičko sudište svojim strogim ali pravednim presudama nastoji spasiti živu glavu.

   Jer prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović bolje od ikoga u ovoj zemlji zna kakve sve pogibelji prijete osobama optuženim za izdaju i kako bi se Vesna Teršelič provela kad bi je se dočepala svjetina predvođena onom gospođom što ne drži toliko do pravde koja je slijepa koliko do književnosti koja je lijepa, pa na sav glas vrišti: »Matoš je govorio u svoje vrijeme: ‘Hrvatska nema dovoljno štrika da objesi sve jude.’ Nabavimo štrik!«

   Ako je itko svjestan da s tom gospođom Brankom Šeparović nema šale, onda je to iskusni i preiskusni Zvonimir Šeparović. Stoga tom etičkom kadiji treba vjerovati da zna što radi i kada vas tuži i kada vam po vlastitoj optužnici sudi. Bolje je, vjerujte mu, biti persona non grata nego nositi taj štrik oko vrata.