Kako će najodličniji učenici Davora Domazeta Loše, utrenirani da u svemu oko sebe prepoznaju plod zavjere, primiti priču da je njihov duhovni guru u ljeto 1991. kasnio s prelaskom iz JNA u hrvatske redove zato što je čekao da mu u Beogradu dovrše zubnu protezu?
Teško da ćete u čitavoj povijesti ratovanja, špijunaže i kontrašpijunaže pronaći genijalniji odgovor na pitanje zašto je jedan visoki oficir, k tome još i obavještajac, kasnio s prelaskom iz jednoga u drugi zaraćeni tabor od onoga što ga je ove nedjelje u dva i nešto pred Aleksandrom Stankovićem tresnuo Davor Domazet Lošo.
»U to vrijeme sam radio protezu u Beogradu, i kada sam tog jutra, 3. srpnja 1991. godine, na Vojno-medicinskoj akademiji dobio zube, onda sam to isto popodne bio na putu preko Sarajeva za Ploče, Split i Zagreb«, odgovorio je umirovljeni admiral Hrvatske ratne mornarice na Stankovićevu provokaciju, uz razvučen osmijeh pod kojim je kao krunski dokaz Domazetove iskrenosti bljesnulo umjetno zubalo, taj njegov prvi ratni trofej.
Ne znam koliko je gledatelja Hrvatske televizije u tom trenutku prasnulo u neobuzdan smijeh, a koliki su među njima ostali smrtno ozbiljni i živo zapanjeni, u dubokom uvjerenju da ih Stankovićev gost zajebava u zdrav mozak. No, velika je vjerojatnost da se među ovim potonjima našao popriličan broj ljudi intelektualno formatiranih na teorijama zavjere i determiniranoga kaosa kakve propovijeda geostrateg Davor Domazet Lošo, ljudi vječito sumnjičavih prema svemu a posebice prema onome što vide svojim očima, ljudi utreniranih da u najobičnijem pozdravu na stubištu prepoznaju neku konspirativnu šifru ili da u skretanju tramontane na zapadnjak razotkriju podmuklo djelovanje masonskih centara moći. I stoga će malo tko od Domazetovih boljih đaka, uvijek spremnih da u svakoj pojavi na ovom svijetu uoče nešto lošije i od samoga Loše, tek tako povjerovati u priču o zubnoj protezi.
Mnogi će od njih, poznajući svojega gurua, staviti ruku u vatru da bi Davor Domazet Lošo prvi i s punim pravom odmahnuo rukom na naklapanja o nekakvom kapetanu fregate Jugoslavenske ratne mornarice i obavještajnom kadru od posebnog povjerenja srbokomunističkoga vojnog vrha, koji je u ljeto 1991. – umjesto da se odavno stavio na raspolaganje Franji Tuđmanu i Zboru narodne garde – u Beogradu pohađao Ratnu škole u kojoj je JNA svoje probrane oficire pripremala za zločinačku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pravdajući se da je za to vrijeme obilazio zubare po VMA i čekao da mu naprave zubalo po mjeri. Da, odmahnuo bi rukom kada se u tim naklapanjima ne bi radilo o njemu osobno i personalno…
A ima, naravno, i onih koji slijepo vjeruju da je Lošo pristupio jugoslavenskoj vojsci samo zato da bi se u njoj prikrio i čekao dan kada će, s hrpom tajnih dokumenata i s osmijehom punim novih bijelih zubi, prebjeći na hrvatsku stranu, pa je posve moguće da među vjernim sljedbenicima njegovih doktrina izbiju ponajprije verbalni, a potom i nešto taktilniji sukobi, da se oko njegove zubne proteze konfrontiraju zagovornici jednako uvjerljivih, ali međusobno nepomirljivih teza i da u tim čarkama nastrada i nečije zubalo.
– Ako su nam, kako Lošo tvrdi, ubacili Tita, koji nije bio nikakav seljak iz Kumrovca nego vanbračni sin bečkog bogataša i sluškinje Hrvatice, zašto nam ne bi bio ubačen i Tuđman? I zašto nam onda ne bi ubacili i Davora Domazeta Lošu, da nam tupi kako Hrvatskom vladaju udbaši i kosovci, i kako su nam ubačeni svi osim njega?!
Nastavak možete naslutiti. I razumjeti. Jer bi najodličniji polaznici Lošina zavjeronauka radije pregrizli jezik nego glasno izgovorili da je njihov guru toliko dugo ostao u Beogradu samo zato što je bio dentalno zaostao.
