Dojmovi su se slegli, ali sunce i dalje stoji visoko. Visoko i nepomično, kao da ne namjerava zaći ni danas u 17 sati i 25 minuta, ni sutra u 17 i 26, ni prekosutra u 17 i 28… Ni bilo kojeg od 2126 dana u sljedećih pet godina. 

   Mnoga su usta puna sunca još od nedjeljnoga jutra, otkako je Kolinda Grabar-Kitarović izašla iz frizeraja i hodajući Frankopanskom ulicom ukorak s televizijskim kamerama sva zanesena kazala: »Kako je prekrasan dan danas!

Evo to mi je drago, da je konačno svanulo sunce u Hrvatskoj!« Pa kad je predsjednici tako drago, zašto s njom ne podijeliti to sunce i tu radost? Zašto joj kvariti doživljaj prizemnom i prozaičnom primjedbom da je sunce u Hrvatskoj svitalo ama baš svakog Božjeg dana i prije tog »konačnog svanuća« 15. veljače 2015. godine? 

   Kako se ne radovati tome što je predsjednica ugurala sunce i u svoj inauguracijski govor? I zašto u njezinim riječima »Govorili su mi da Hrvatska još nije spremna za ženu predsjednicu.

Znala sam da naš narod zna donijeti pametnu odluku, to me motiviralo i evo – granulo je sunce danas nad Zagrebom!« iznalaziti dokaze da februarsko sunce ponekad djeluje opojno i halucinantno poput marčanoga?

Zašto strahovati da je našu vilu Sunčicu usred zime oplela sunčanica, pa da joj se zbog toga pričinja kako je sunce nad Zagrebom granulo samo zato što je naš narod donio pametnu odluku da mu ona bude predsjednica? 

  Nije samo Kolinda Grabar-Kitarović bila ushićena tim senzacionalnim astronomskim otkrićem da je sunce konačno svanulo u Hrvatskoj i granulo u Zagrebu.

Jakov Sedlar je u toj znanstvenoj činjenici vidio znak Božje naklonosti: »Bila je to prava hrvatska inauguracija gdje smo mi sa glazbenim brojevima, fenomenalnim govorom Kolinde Grabar-Kitarović, sa svime što je tamo bilo – uključujući i vrijeme, jer nam je i Bog bio sklon u tom času, pokazali da imamo što ponuditi svijetu i da se imamo čime ponositi.

Da čovjek sanja kako bi inauguracija trebala izgledati, ja bih rekao neka izgleda ovako kako je izgledala. Inauguracija je bila hrvatska i svjetska, za razliku od onih ranijih inauguracija, odnosno zadnjih triju koje su bile nehrvatske. One su mogle biti u Portugalu, Zanzibaru ili Čileu.« 

   I nekadašnjem predsjedničkom kandidatu Slavenu Letici se od tolikog sunca učinilo da prave hrvatske inauguracije nije bilo još otkako on nije izabran za šefa države pa sve do dana kada je prisegnula Kolinda Grabar-Kitarović: »Sve je išlo u prilog ovom događaju. Lijepo vrijeme, sjajna organizacija. Ovaj svečani obred je bio točno kakav treba biti, nešto u čemu je mogla uživati cijela Hrvatska.

Ovo je bila neka vrsta antipoda Josipovićevoj inauguraciji. Njegova inauguracija je mogla biti bilo gdje, u Škotskoj, Španjolskoj… Utisak bi bio isti. Nije se znalo predsjednik koje države se bira.« 

   Ova je nedjelja ostavila neizbrisiv povijesno-meteorološki dojam i na još jednoga nesuđenog predsjednika Republike Hrvatske. Suncem zamantani Zdravko Tomac još hoda uokolo i vrti jedno te isto: »Nikada se nešto slično nije dogodilo u Zagrebu, na Markovom trgu.

To je bio povijesni dan. Prekrasno plavo nebo, povijesne postrojbe, naše folklorne skupine, bogatstvo nacionalno.« I njegov mlađi duhovni srodnik Velimir Bujanec skakuće i cvrkuće: »Vrijeme je bilo prekrasno, baš kao i predsjednica u plavoj haljini, koja se sjajno uklopila uz trobojnice i narod koji je dostojanstveno klicao: ‘Zovi, samo zovi…’« A onda se, istim suncem prosvijetljen, otresa na »bijesne pse na gubitničkim portalima, koji odbrojavaju svoje zadnje dane i polako shvaćaju da zauvijek gube«. 

  Kako, na koncu, ne primijetiti da je ovo unisono sviranje suncu pokrenula upravo Kolinda Grabar-Kitarović, pokazujući time samosvijest kakvu nije imao ni prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, kojega su – za razliku od njegove nasljednice – morali uvjeravati u to da nam upravo on donosi sunce? 

   Sjetimo se samo koliko je umnoga napora uložila HTV-ova novinarka Nada Šurjak da u kolovozu 1995. gledateljstvu rastumači taj nesvakidašnji fenomen sunčanog ljetnog dana u tradicionalno oblačnoj i maglovitoj Dalmaciji: »Čak su se i meteorolozi pobrinuli da doček predsjednika Tuđmana bude posebno svečan, pa je tako danas u Splitu osvanuo lijep i sunčan dan.« 

   I sjetimo se njezine kolegice Helge Vlahović koja je na svečanom otvaranju novoga pogona »Plive« u Savskome Marofu u rujnu 1998. predsjednika Tuđmana zaskočila provokativnim pitanjem: »Gospodine Predsjedniče, jeste li svjesni da ste nam sa sobom donijeli sunce?« 

   Sjetimo se i riječi punih peludi kojima je Gari Cappelli, gradonačelnik Malog Lošinja, u ožujku 2006. pozdravio svojega i Kolindina stranačkog šefa dr. Ivu Sanadera: »Došao nam je u posjet najdraži čovjek, najbolji vjesnik proljeća.« 

   I budimo sretni što najzad imamo državnicu kojoj nitko neće morati objašnjavati kakav blagotvoran meteorološki utjecaj vrši na čitavu našu domovinu. Budimo sretni što Kolinda Grabar-Kitarović ne bježi od svoje uloge žene proizlazećeg sunca.