Bilo je teške kiše i laganog snijega, ali to nije spriječilo štovatelje Branimira Glavaša iz Osijeka, Slavonije i cijele Hrvatske da pohrle na Trg slobode.

   Bilo je tamo tamburaša i tambura. Bisernica, bračeva, bugarija, berdi… Bilo je Šime Jovanovca i Štefa Jeršeka za zagrijavanje, a Mate Bulića za dogrijavanje atmosfere pune iščekivanja. Kad li će? Hoće li? Što ga toliko gnjave na granici? I bolje im je da su ga pustili…

   Bilo je bengalki i transparenata. »Osijek – nepokoreni grad«. »Hvala ‘ratnim zločincima’ što živim u slobodnom Osijeku«.

   Bilo je urnebesno kad se osoba koja se mogla prepoznati među navodnicima na transparentu zahvalnosti u 20 sati i 31 minutu pojavila na Trgu slobode. Pa još kad se na pozornicu popeo Miroslav Škoro da »našeg prijatelja i dobrog čovjeka Branimira Glavaša« pozdravi pjesmom. Ko naručenom. »Sude mi / dušmani / moja ljube / al’ ne znaju / da je istina / voda duboka…«

   Još je trajalo suđenje u Škorinoj pjesmi kad se Glavaš popeo na binu. A tek onda je bilo svega. I Klemma i Deura i Glogoškog. Bez šatora. I Šišljagića i Vulina. I Burića i Bubala. I kliktanja »U boj, u boj, za narod svoj!«

   Pa je dao punu potporu braniteljima iz šatora u Savskoj. Zasad jedinog. Jer uskoro bi, ako se bude poštivala volja generala Glavaša, trebao niknuti barem još jedan. U znak prosvjeda zbog podizanja optužnice protiv hrvatskoga generala Željka Sačića. »Obveza je svih hrvatskih građana i branitelja je da izraze nezadovoljstvo, pa ako treba i da podignu novi šator ispred DORH-a u Zagrebu!« – kazao je hrvatski general Branimir Glavaš. Kao da je već ustrojio zapovjedništvo nad svim građanima i braniteljima. Pa ako još i nije, ništa zato. Barem vremena ima.

   Vremena ima, pa će se nahvatat i građana. Kao što ih se nahvatalo na Glavašev povratnički govor. Posebice na onaj dio gdje kaže: »Tijelo se može zatvoriti, ali duh ne. Bio sam duhom s vama. Ako čovjek zna da je nevin i da je dao sve od sebe za slobodu, da mu se ispunio dječački san, tada to daje snagu da ostaneš pri zdravoj svijesti, da izdržiš, da se ne pokolebaš, da napuniš akumulatore, da budeš spreman za daljnje izazove i borbu jer mi nismo izvršili sve ono što smo obećali 1990.«

   Vratio se, dakle, Branimir Glavaš da nam kaže kako je napunio akumulatore. I da pobere ovacije mnoštva koje je godinama akumuliralo želju da jednom omrkne i ta noć kad će Glavaš doći u Osijek. I na sav glas reći da su akumulatori napunjeni.

   Kao što je 31. kolovoza 1991. bio napunjen onaj – gle slučajnosti! – akumulator iz kojega je pripadnik postrojbe pod Glavaševim zapovjedništvom istočio sumpornu kiselinu. Pa onda natjerao Čedomira Vučkovića da tu kiselinu popije. Pa je Čedomir Vučković zbog jakih bolova uzrokovanih kiselinom provalio vrata na garaži i izašao van na dvorište. Pa je u njega ispaljeno nekoliko hitaca od kojih su ga dva pogodila u trbuh i ruku, zadavši mu prostrijelnu ozljedu trbuha i prostrijelnu ozljedu desne podlaktice. Pa je Čedomira Vučkovića sustigla i smrt. Ne od prostrijelnih rana već od otrovanja sumpornom kiselinom.