Hrvatska će, i to vrlo brzo, morati izabrati novoga veleposlanika u Ruskoj Federaciji, a on će ili ona poput svojega prethodnika iz moskovskoga ureda pokrivati i Bjelorusiju i Kazahstan, dvije omanje zemlje u koje sa Zrinjevca još nisu veleposlali nikoga posebno. Jutarnji list je, naime, iz »neslužbenih, ali provjerenih izvora« doznao da je naš sadašnji ambasador u Moskvi, karijerni diplomat Igor Pokaz, obavijestio Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kako je odlučio napustiti diplomaciju i posvetiti se privatnom biznisu negdje izvan Hrvatske.

   O razlozima zbog kojih je Pokaz prekinuo diplomatsku karijeru provedenu u stalnim misijama Republike Hrvatske pri UN-u i NATO-u, te na koncu pri Kremlju, neslužbeni ali provjereni izvori ne govore ništa, ali ne kriju da bi Pokazov otkaz mogao proizvesti poprilične probleme. Najprije na Zrinjevcu moraju smisliti novoga veleposlanika, pa njihov sretni izabranik treba dobiti potporu Vlade, a naposljetku i suglasnost Pantovčaka, gdje će mu uručiti vjerodajnice da ih odnese Vladimiru Putinu. A možda i neće. Jer to će – ukoliko čitav prethodni postupak ne bude dovršen brzinom svjetlosti – ovisiti o volji budućega predsjednika ili predsjednice Republike Hrvatske.

   Po novinama se već nagađa da bi potencijalna šefica države Kolinda Grabar Kitarović na sam spomen bilo kojega kandidata Vesne Pusić ili Zorana Milanovića mogla – kao što stalno obećava – lupiti šakom o stol i izgovoriti svoje prvo historijsko »Ne!«. Čak i ako sve na Pantovčaku prođe glatko, ostaje otvoreno pitanje hoće li ruski predsjednik biti raspoložen da prihvati vjerodajnice bilo kojega ambasadora zemlje koja je Rusiji uvela sankcije ili će koristiti svoje pravo da mu se niti jedan od imenovanih veleposlanika iz Zagreba ne svidi. Stoga se, kažu novine, Hrvatska mora potruditi da u Moskvu pošalje osobu koju Putin naprosto neće moći odbiti. A to je, vele, izuzetno težak zadatak.

   Ne vjeruju valjda novine da takvih osoba u Lijepoj Našoj uopće ima, iako ih upravo ono što je objavljivano po hrvatskim medijima najrječitije demantira. Zar bi Vladimir Putin imao ikakva razloga da odbije vjerodajnice iz ruku umirovljenoga admirala Davora Domazeta Loše, posebice kad bi mu ovaj u lice kazao ono što ovdje govori u svakoj prigodi – da »cjelovitost Ukrajine može garantirati samo Rusija i nitko drugi«?! Ili kad bi mu iznio svoje viđenje Europske unije kao »druge zvijeri iz Ivanovog Otkrivenja« i aktualnih međunarodnih sukoba gdje »nije riječ samo o materijalnom ratu, nego o duhovnoj borbi u kojoj ideologija zla ruši sve vrednote«, a čemu se »može suprotstaviti jedino Putinova Rusija«, i to tako što će »osvijestiti svoj pravoslavni kršćanski identitet i tako spasiti i samu zapadnu civilizaciju« koja će se uz rusku pomoć »vratiti svojim kršćanskim korijenima«?!

   Misle li na Zrinjevcu da bi kremaljski volođa otkantao hrvatskoga veleposlanika kada bi se ovaj zvao, recimo, Milan Ivkošić i kada bi, uz kuvertu s vjerodajnicama, u Moskvu ponio i svoj literarni uradak u slavu ruske intervencije u Ukrajini, onaj u kojemu veli: »Zar je Putin, umjesto da zaštiti ruske interese u Ukrajini, trebao reći – izvolite, uzmite Ukrajinu, pljačkajte je kao što pljačkate manje-više svu sirotinju na planetu, budite mi prijetnja tu, tik do moga dvorišta, vi ste Zapad, vi ste civilizacija, vi ste demokracija, vi mrava ne biste zgazili, osim što stoljećima jednako kao i sada gazite stotine zemalja kojima otimate nacionalna bogatstva, a u nekima od gladi umiru milijuni ljudi ili ih vi gdje ‘treba’ u ratu poubijate?« Prije će biti da bi ruski predsjednik poslao kvragu uštogljeni protokol, pa s novopečenim hrvatskim diplomatom ispijao bruderšafte, sve dok se obojica ne bi do kraja raspištoljili i zagangali onu staru hladnoratovsku: »Mala moja i riče i bleji ko topovi na Južnoj Koreji, ooooj!«

   Toliko putinoljubaca ima među hrvatskom domoljubnom inteligencijom da ni sam Vladimir Vladimirovič, kada bi mu dali da izabere kojega će od njih primiti kao veleposlanika, ne bi znao za koga bi se prije odlučio. Da li za Zorana Vukmana koji je još davno napisao kako bi »nama trebao jedan hrvatski Putin koji bi u ovu zemlju uveo red i stabilnost, i poveo pravedni rat protiv stvarnih hrvatskih oligarha«? Ili za Josipa Jovića koji nije tako izričit poput Vukmana, ali nije ni daleko od njega kad kaže: »Možda Hrvatskoj doista treba jedan Vladimir Putin kad već imamo tolike Hodorkovske, Berezovske i Abramoviče, neki mali, žgoljavi, sposobni, asketski i nacionalno orijentirani kagebeovac!?«

   Dalo bi ih se još nabrajati i citirati, ali bi nam u tome prošla čitava godina. Ova koja kuca na vrata i koju, nadam se, nećemo pamtiti ni po hrvatskom Putinu, a ni po hrvatskoj Putinuši. Želim vam, drage čitateljice i dragi čitatelji, ljepšu i sretniju Novu godinu!