Nisam siguran može li živ čovjek napisati da je Esma Redžepova umrla. Pa tako nisam siguran ni da ovo sada piše netko živ. I kažem vam to bez ikakve patetike, bez simbolike i metaforike. Samo vam želim ispričati što mi se dogodilo jednom u životu.

Tko je doživio da Esmu čuje i vidi dok pjeva, uzdiše i plače ono “Hajri mate dike daje…”, znat će o čemu govorim.

Da, dogodila mi se ta pjesma, koju sam prethodno – što s Esminih ploča, a što u izvedbi Johnnyja Štulića na “Balkanskoj rapsodiji” – čuo ni sam ne znam koliko puta. Dogodila mi se ovoga ljeta na Sustipanu, na tom starom i nehumano preseljenom groblju, gdje je Esma Redžepova tog 5. srpnja 2016. prvi i – sada nažalost znam – posljednji put pjevala u Splitu bez svoga životnog druga Steve Teodosievskog.

Sjećam se da je Esma, ima tome dosta godina, za neke novine pričala kako joj se događa da tu svoju – samo ju je tako nazvala – najemotivniju pjesmu na koncertima otplače zajedno s ljudima u publici. I onda se ta pjesma dogodila i nama na Sustipanu. Na koncertu na kojemu su mnogi, pa tako i ja, prvi put uživo vidjeli i slušali Esmu Redžepovu. Prvi i – sada nažalost znamo – posljednji put.

Svi smo još bili živi kad je krenulo “Hajri mate dike daje sodindjanman tuda…”. Ali već na onom “Koga but ne roma daje budbutdike rena”, kad je Esma jednim glasom pjevala a drugim jecala, spopao me osjećaj da tu pjesmu neću preživjeti. I da sa Sustipana neće otići živ nitko tko je imalo ranjiv, nitko kome su se Esmini glasovi zavukli pod kožu i pretvorili ga u golu emociju.

Mogla se uz zvuke “Hajri mate” rastvoriti zemlja, moglo se staro splitsko groblje učas vratiti svojoj davnoj svrsi, a da to nitko od ljudi zanesenih i raznesenih Esminom pjesmom i ne primijeti. Da se na takvu sudbinu nitko ne požali i da za životom ne zažali. Da život i obično umiranje ostavi onim nesretnicima kojima je suđeno da žive do smrti, a ne da umru od života slušajući Esmu.

A mi koji ne znamo jesmo li preživjeli ono “Koga but ne roma daje budbutdike rena…”, ako smo još nekim čudom živi, da nastavimo ne vjerovati u vijest da je Esma Redžepova preminula u svom rodnom Skoplju, da je pjesma “Hajri mate” ikada prestala, da je sustipanski koncert doista završio. I da su nam vjeđe spuštene taman toliko da vidimo Esmu i da kroz pjesmu slušamo priču jednoga života.

Priču djevojčice iz skopske Topane s kojom nijedna školska kolegica nije htjela dijeliti klupu samo zato što je bila Romkinja, i koja je sjedila sama sve dok jedan dječak nije zamolio učiteljicu da ga pusti pored te Esme, pa je tako sam život srušio kruto pravilo po kojemu učenici različitog spola nisu smjeli biti u istoj školskoj klupi.

Priču jedanaestogodišnje djevojčice koja se, ništa ne rekavši ocu i majci, prijavila na pjevačko natjecanje i pobijedila pjevajući svoju pjesmu. Priču sretne i u isti mah preplašene male pjevačice koja je tu pobjedu skrivala od roditelja, u strahu da joj se ne dogodi isto što i njezinoj starijoj sestri – za koju je i sama govorila da je pjevala daleko bolje od nje – a koje su se njezini, kad je krenula za svojom muzikom, odrekli preko novina.

Priču male Romkinje koja se prva usudila zapjevati na svome jeziku, u vrijeme kada je »bila sramota da se netko pojavi i da pjeva tako«, budući da su “još bile tradicije i predrasude”. Priču curice u čiju se pjesmu zaljubio mladi muzičar i pedagog Stevo Teodosievski, zatraživši od njezinih roditelja da ne poštuju običaje i da Esmu ne udaju prije nego što napuni 18 godina.

Priču mlade pjevačice koja je, uz školovanje, prala stubišta i raznosila mlijeko, da bi brojnu familiju i susjede mogla počastiti odlaskom u kino. I koja je za sebe govorila da je »kao kakva kino-predstava«, jer je subotama i nedjeljama pjevala i na matineji, i popodne i uvečer.

Priču žene koja je usvojila četrdesetsedmero djece i koja se smatrala bogatom zato što ima nekoliko orkestara unučadi i praunučadi. I koja je novac, što su ga ona i Stevo zarađivali pjevajući širom svijeta, dijelila s ljudima koji su živjeli u neimaštini. Jer za nju život bez davanja nije imao nikakvog smisla.

Priču darovateljice dobrote koja je nekoliko puta bila kandidirana za Nobelovu nagradu za mir. Ali kako da dobije tu nagradu kad se ponosila što pripada narodu koji nikada ni s kim nije ratovao i nikada nikoga nije okupirao? I kad se ta nagrada ne dodjeljuje ženi koja kaže: “Da sam neki važan faktor, zaustavila bih sve satove svijeta i učinila da nigdje ne bude rata.” Ženi koja je proputovala čitav svijet, a da joj nikada nije bilo jasno čemu sve te granice i pokazivanja pasoša. I koja je tvrdila da nema te zemlje koja je nečija, pa da se oko toga što je ničije nitko ne treba svađati i ratovati. Jer – “goli dolazimo na ovaj svijet i goli odlazimo s njega, i ništa nećemo odnijeti sa sobom”.

Prođi nas se, živote, s tim prijelomnim vijestima u nedjeljno jutro. Pusti da mi koji ne znamo jesmo li preživjeli ono “Koga but ne roma daje budbutdike rena…”, ako smo još nekim čudom živi, slušamo tu ženu dok nam govori: “Bitno je samo da čovjek nešto napravi na ovoj zemaljskoj kugli, neku dobrotu.”

I da slušamo pjesmu žene koja je imala magiju u svome glasu. Ali i magiju u svome dahu. U onim pauzama između dva tona, dvije riječi, dva uzdaha, kada onaj tko je sluša ne zna je li tog trenutka umro ili je nekim čudom preživio. Kao što ja to ne znam ni dan-danas, kada posvuda pišu da je Esma Redžepova preminula.