Okreće li se Amedeo Modigliani u svome pariškom grobu, ako je i do onoga svijeta doprla vijest da su srpski policajci prigodom pretresa neke kuće pronašli jedno njegovo ulje na platnu i posumnjali da se ta slika, navodno vrijedna milijune eura, nalazi u vlasništvu odbjegloga optuženika za ratne zločine Gorana Hadžića? Ako se talijanski slikar vrpolji u napučenoj zemlji groblja Pere-Lachaise, uzrok vrtnji nisu vrtoglave cijene što ih njegove slike postižu 90 godina nakon što je tuberkuloza okončala besparicu koja ga je pratila kroz život. Ne okreće se on pod nadgrobnom pločom ni zato što ga susjeda Édith Piaf, onako mrtva-pijana, podjebava da je njegovo platno svojina ratnoga zločinca, jer on na to, onako mrtav-hladan, odgovara da je i Louvre nakrcan umjetninama što su ih sa svojih pohoda donosili ratni zločinci. Jezu u Modiglianijeve kosti može utjerati samo podatak da se policija opet bavi njegovim slikama, jer ni mrtav ne uspijeva zaboraviti kako su murijaci rasturili jedinu parišku izložbu koju je imao za života, uz obrazloženje da ti aktovi izazivaju javnu sablazan. 

Nadam se da Modigliani ipak počiva u miru i da su ljudi na onome svijetu mudriji od nas ovdašnjih, pa da ne vjeruju baš u svaku vijest koja im stigne s ovoga svijeta. A ovim se svijetom priča o zapljeni skupocjenog Modiglianijeva ulja u kući Hadžićeva kuma Zorana Mandića Mandarine proširila sumanutom brzinom, premda nitko ne zna čak ni o kojoj slici se radi. Pogotovo to ne znaju ekskluzivni prepisivači u hrvatskim medijima koji su, prepravljajući kopiranu vijest iz Novog Sada, ispustili podatak da je prigodom pretresa Mandićeve kuće pronađena fotografija (!!!) jednog Modiglianijeva ulja na platnu, procijenjenog na »više miliona evra«. Za tu se fotografiranu sliku, prema navodima srpskog Tužilaštva za ratne zločine, na osnovu nečega, ali još neznano čega, sumnja da pripada Hadžiću koji će njezinom prodajom financirati nastavak svoga skrivanja pred poslovično sporom pravdom. 

Pa kad već mediji konstruiraju poluvijesti, zašto ne bismo konstruirali i razgovor odbjegloga zločinca i njegova kuma na umjetničke teme… »Evo, kume, ovaj Modiljani će da te spase«, uz osmijeh će Mandarina. »Ko ono beše Modiljani?«, smušeno će Hadžić. »Slikar one gole pičke što su je ‘Idoli’ stavili na omot ‘Sakam te, fukam te’! Sećaš se te ploče?«, dovitljivo će Mandarina. »Kako da ne… Mnogo sam voleo ‘Idole’«, raznježeno će bjegunac. 

»Nije istina! Zlikovci su slušali turbofolk, a ne ‘Idole’!« – gnjevno će se u priču uplesti neki bivši »Idol«, a danas savjetnik predsjednika Borisa Tadića. I kao odgovor dobiti stihove Leonarda Cohena o jednom heroju ovdašnjih ratova: »On naređuje da se obitelji žive spale / A žene nabiju na kolac / On vjerojatno zna jednu ili dvije pjesme / Koje sam napisao / Hrvati, Muslimani, Bosanci, Srbi / Svi batinaši krvavih ruku / I skidači skalpova / Svi oni plešu na muziku Beatlesa«. Za sretnu Novu godinu i stare predrasude!