Odvjetnik Vinko Ljubičić se jučer proslavio zahtjevom da svi splitski suci budu izuzeti iz procesa što se protiv njegova branjenika vodi na Županijskom sudu zbog kaznenog djela otmice. Kao razlog za to izuzeće nad izuzećima odvjetnik je naveo pritisak predsjednika RH na nezavisno pravosuđe, počinjen Josipovićevom izjavom »nije primjereno da Sabor bude pokrovitelj komemoracije žrtvama Bleiburga, koju organizira osoba osuđena za ubojstvo i osumnjičena za otmicu«.

   Odvjetnik Ljubičić je u predsjednikovom opisu te ugledne i društveno prihvaćene osobe prepoznao svojega klijenta, da bi se malo potom stao javno snebivati nad »ekspresnom brzinom« kojom je protiv njega podignuta optužnica. A ta je hrvatska pravosudna brzina bila… ma malo je reći ekspresna. Bila je to brzina svjetlosti, hrvatske i pravosudne.

   A ni odvjetnik Ljubičić ni njegov klijent nipošto ne žele da vrijeme proguta predmet koji najprije čitavo jedno desetljeće nije istraživan i koji je još cijelu jednu deceniju, što se bolje moglo, razvlačen po splitskom sudu. Stoga oni i ne računaju – kako im to podmeću zli jezici – na poslovičnu sporost Vrhovnoga suda koji bi sada mogao potrošiti nekoliko dragocjenih mjeseci na odlučivanje o tome kada bi se eventualno mogla donijeti odluka o izuzeću svih splitskih sudaca.

   Poznato je valjda svima u zemlji Hrvatskoj koliko se Ljubičićev klijent – Bože Vukušić mu je ime – bori protiv zastara za zločine UDB-inih ubojica počinjene i prije pola stoljeća. Pa zašto bi onda igrao na zastaru u slučaju gdje je on osobno optužen za otmicu dvojice ljudi koji su, UDB-inim rukopisom i šakopisom, danima premlaćivani, zlostavljani i ponižavani? I otkud uopće sumnja da bi takav lik tražio da bude izuzet od sudbine svojih udbaških predšasnika?