Foto: Daniel KASAP
"Tjednik za kulturu" zapravo vrši prozivku svih stvarnih prijatelja Roberta Prosinečkog, onih koji su na njegov izbor novog starog kluba najnormalnije rekli: "Pa zakaj ne?" I podmeće im, baš kao i Žutom, kolaboraciju u športocidu i odnarodbi. I prepuštanje Zagreba i Hrvatske na milost i nemilost onima što u svemu vide samo "fudbal". Ili što bi se hrvatski reklo – vukomet.
Zašto je Dinamo izgubio od PAOK-a i zašto ni nakon 41 godinu neće dočekati proljeće u Europi? Sportski stručnjaci okupljeni u Hrvatskom kulturnom vijeću znaju da se Dinamo oprostio od UEFA Europske lige zato što se tamo igra neka čudna, Hrvatima posve nepoznata i neprihvatljiva igra. Nekakav – s oproštenjem – fudbal. Eh, kada bi Dinamu bilo dopušteno da umjesto tog internacionalnog fudbala igra svoj hrvatski nogomet, prošetala bi se maksimirska momčad tim UEFA-inim natjecanjem kao što se šeće lijepom našom Prvom hrvatskom nogometnom ligom, kako s jeseni, tako i s proljeća, po terenima zaleđenim i po travnjacima sparušenim, velemajstorima svejedno…
Sportski stručnjaci okupljeni u Hrvatskom kulturnom vijeću znaju da se Dinamo oprostio od UEFA Europske lige zato što se tamo igra neka čudna, Hrvatima posve nepoznata i neprihvatljiva igra. Nekakav – s oproštenjem – fudbal.
Ali ne grintaju hrvatski kulturni vijećnici zbog te fudbalizirane i antinogometne Europe, nego zbog nehrvatskih elemenata u samome Dinamu, koji ne znaju da na Maksimiru nema mjesta nikakvom fudbalu. Zgroženi time što su jedan Dinamov igrač (ne navode pritom da se radi o Fatosu Beqiraju) i glavni trener (kojemu ne spominju ni ime ni prezime ni nadimak Vaha), nakon poraza od PAOK-a izveli jednak, sportašima razumljiv, ali hrvatskim jezičnim higijeničarima neshvatljiv zaključak: “To je fudbal…”, HKV-ovi športobrani vele kako je potrebno još samo da “Maminjo dovede tri igrača iz Srbije”, pa će se usred Zagreba zaigrati “totalni fudbal, odnosno futbal, kako se to već po Vuku piše”, a što “gledatelji nisu mogli vidjeti ni za bivše Juge”. Hrvatski kulturni vijećnici potom, sebi svojstvenom duhovitošću, predlažu da se okupacija Maksimira od strane tih – samo što ne izuste – fudbalija i ostalih došljaka verificira preimenovanjem NK u FK Dinamo. Pa kad je Dinamo, nek je i fudbalski, vukovski i sovjetski!
Istodobno u Hrvatskom slovu, od države financiranom “tjedniku za kulturu”, Zvonimir Magdić iščitava odlazak Roberta Prosinečkog na klupu Crvene zvezde i kao mamurnu posljedicu “neke skadarlijanke”, ali i kao nastavak “športske kolone smrti, one zlokobne, četrdesetpete”, kada su Štef Bobek, Franjo Glaser, Čik Čajkovski, Florijan Matekalo… – “svi do jednog, izabranici Nezavisne Države Hrvatske” – otišli u Beograd, “mnogi pod puškom, mnogi pod muss”. Bio je to, kaže Magdić, “športocid” kakav svijet ne pamti, bila je to “politika odnarodbe”, “magnum crimen”, “za čisti Haag”… Pa Prosinečkom koji u Beograd odlazi po drugi put u životu – ni pod puškom, ni pod muss, nego u pratnji skadarlijskih muzikanata – jamči da će zbog tog ponovnog odnarođenja izgubiti ne samo svoje “hrvatsko predstavništvo” nego i veliki krug prijatelja koji će mu u lice skresati: “Robi, pa zakaj u Beograd?”
