Čime se bavi domoljubni tisak dok Neretva u Metkoviću ordinira po kućama, dok ličke rijeke pokazuju ozbiljnu namjeru da Velebit pretvore u najveći hrvatski otok, dok Sava ponovo upozorava da Panonska mornarica može postati nešto ozbiljnije od puke Balaševićeve dosjetke i dok Drina mahnito teče iznad višegradske ćuprije, kao da joj je dojadilo boraviti u vlastitome koritu i obnašati dužnost vododjelnice civilizacija?

Osupnut je domoljubni tisak otkrićem da u Narodnim novinama broj 92/2010 stoji kako će se u članku 6. stavku 2. riječi „na hrvatskome jeziku i latiničnome pismu“ zamijeniti riječima „na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili na jeziku koji mogu lako razumjeti potrošači i drugi korisnici“, pa u naslov tekstuljka o tom strahovitom legislativnom poricanju kroatističke samobitnosti stavlja opasku: „Evo kako je Hrvatska zaštitila primjenu hrvatskoga jezika u EU“.

Ne navodi domoljubni tisak da se ta zakonska odredba odnosi na upute za upotrebu koje moraju biti istaknute na proizvodima za zaštitu od požara i koje stoga valja napisati na nekom jeziku i na nekom pismu. I ne spominje da ta odredba stupa na snagu s danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, kada će se, eto, veleizdajnički dopustiti da hrvatski požari i hrvatski protupožarni aparati izgube svoj nacionalni ekskluzivitet.

Užasavaju se jezični čistunci od same pomisli da će vatrogasne aparate proizvedene u Hrvatskoj moći koristiti, pa njima čak i hrvatske požare gasiti, ljudi koji će upute za upotrebu pročitati na nekom nehrvatskom jeziku. I ne zna se pritom od kojih gasitelja puristi više strahuju: od onih anglo-europskih ekspanzionista što ne razumiju ni riječi hrvatskoga ili od onih, znate već kojih, što ih domoljubni tisak u pravilu sumnjiči da po Hrvatskoj podmeću požare i zbog kojih bi jezikobranitelji te upute najradije ispisali na tako kroatiziranom hrvatskom da ga ne razumiju ni sami Hrvati. Pa makar u požaru nestalo sve. Sve osim onoga što ne može nestati: samorodnog, samobitnog i samoglagoljivog jezika hrvatskog.

Tako se, eto, gorljivi branitelji hrvatskoga jezičnog čistunstva spremaju za slučaj da vodenu stihiju odmijeni vatrena. Oni će se i tada, umjesto da gase požar, baviti lektoriranjem uputa na protupožarnim aparatima. I lingvističkim prijeporima oko krucijalnog pitanja: je li na hrvatskom jeziku ispravnije i hrvatskije kazati da nam voljenu Hrvatsku ližu vatreni jezici ili nam je, da prostite, ližu jezici plameni?