Tijelo Kim Jong-ila bit će još pet dana izloženo u staklenom lijesu u mauzoleju Kumsusan. A i mi ćemo barem još toliko biti izloženi prigodnom sprdanju hrvatskih kimologa sa žalobnim svečanostima u Pyongyangu i diljem Sjeverne Koreje. Ima, dakle, vremena da se po ovdašnjim medijima na uplakane Korejance veselo popiša tko god još nije stigao, od onih što su prolijevali olovne suze za Josipom Brozom Titom do onih što im se tuga iz očiju cijedila po svijećama upaljenim za Franju Tuđmana, uključujući naravno i one što svoj koncentrat prikladnih emocija istoče po odlasku svakog dragog vođe. 

  Ono najvažnije već nam je objašnjeno: da je sjevernokorejska vojna hunta zadovoljna što su snimke uplakanoga pučanstva obigrale čitav svijet, jer je time »nametnut dojam kako narod najzatvorenije države na svijetu duboko pati zbog odlaska lidera«. Ugledni hrvatski kimolog Mladen Pleše, međutim, tvrdi da se pjongjanška vrhuška preračunala, budući da »svi oni koji su posjetili ili prate zbivanja u toj zemlji znaju da su te suze, grčevi na licu, patnja i bol najobičnija laž i velika prevara« i da u njih »dakako, nitko u svijetu ne vjeruje, ali – ni većina građana Sjeverne Koreje«. Čitavo je to »spektakularno naricanje i jecanje« – otkriva nam izvidnik hrvatske medijske plešadije – dio scenarija odavno razrađenog u vojnom stožeru u Pyongyangu i uvježbanog po raznim vojnim paradama i sletovima. Nije to kao kod nas gdje novinski urednici, bez da ih itko sili, stoje u špaliru i pjevaju »Druže Hoto, mi ti se kunemo!«… 

  Po hrvatskim se medijima, za razliku od sjevernokorejskih televizija, tuguje duboko i iskreno. Žali se – i to nije nikakva funeralna farsa – što nikome od naših novinara nije pošlo za rukom ili kamerom uhvatiti Kim Han-sola, diktatorova unuka koji od ove jeseni pohađa nastavu na United World Collegeu u Mostaru. U svojim potresnim ispovijedima hrvatski novinari otkrivaju čak i imena službenica koje su nazivali u potrazi za »najpoznatijim unukom«, pa nam doslovce citiraju sve što im je rekla neka od tih žena, izluđenih neprestanim pozivima. Tako i to da koledž ne daje nikakve izjave povodom smrti Kim Jong-ila, i to da je Kim Han-sol za svoje profesore jednak ostalim učenicima, čiji djedovi također umiru. Čude se hrvatski novinari što glasnogovornica UWC-a nije sazvala tiskovnu konferenciju i izgovorila barem »nekoliko banalnih rečenica«, što ih nije banalno ali službeno obavijestila o onome što je svaki od njih već znao: da su prošloga petka službeno počeli zimski praznici, pa da su svi učenici, uključujući i Kim Han-sola, otputovali kućama. 

  Tek to je nekim hrvatskim medijima bogomdan šlagvort za tjeranje šege s »unukom komunizma«, pa tako Slobodna Dalmacija objavljuje dosjetku svoga reportera Petra Miloša kako je »mali Kim Han-sol imao sreću u nesreći: taman stigao doma, a djed na samrti; vidi ga živa, poljubi, potom sahrani i oplače; a može biti da se neće ni vraćati u Mostar jer bi ga nakon ostavinske rasprave mogla zapasti neka visoka funkcija u državi«. Sjeća li se to reporter Slobodne, ujedno i nekadašnji glasnogovornik HVO-a, da je i njegov dragi vođa Mate Boban umro za vrijeme školskih praznika?