Obitelj Tuđman je prije deset godina angažirala odvjetnika Antu Vukorepu i pokrenula parnicu protiv Republike Hrvatske, zahtijevajući povrat dokumentacije što je iza pokojnoga predsjednika države ostala na Pantovčaku. Svaka čast obiteljskom izboru pravnog zastupnika, ali ja bih se na njihovu mjestu za pomoć obratio i Vladimiru Gredelju.

O donedavnom odvjetniku HDZ-a možete misliti što god vam drago, ali ne možete mu poreći promućurnost. Ja sam, recimo, uistinu fasciniran Gredeljevim konceptom obrane stranke koju je DORH optužio za suučesništvo u korupcijskoj aferi Fimi-media. I štoviše, mislim da se tog kongenijalnog rasijecanja ličnosti Ive Sanadera na apriori nedužnoga predsjednika vladajuće stranke i na potencijalno sumnjivoga predsjednika Vlade u kojoj su članovi HDZ-a tvorili većinu, ne bi dosjetio ni meštar Pathelin.

Ako vam je slučajno promaklo, evo podsjetit ću vas na to što bi se – bude li pravde na ovome svijetu – u svim udžbenicima logike moralo zvati Gredeljevim poučkom: »Ako se i dokaže sve što mu se stavlja na teret, Sanader je to činio autoritetom i s pozicije predsjednika Vlade, a ne predsjednika stranke. Predsjednik Vlade ima moć, a ne predsjednik stranke. HDZ kao stranka tu je nedužna.«

Ima li, dakle, pozvanije osobe od Vladimira Gredelja da pred sudom argumentira istranširanost Tuđmanove osobnosti na tri dijela, za koju se, evo, troumim kako bih je stručno nazvao: rastrojenošću, trosobnošću ili nekakvom trećom trećošću? Ne sumnjam da bi ugledni odvjetnik pronašao neku četvrtu, neku točniju riječ kojom bi se definirala djeljivost Franje Tuđmana na predsjednika države, predsjednika stranke i privatnu osobu, a na osnovu čega bi pokojnikova obitelj, nakon zamornog povlačenja po sudu, najzad dobila ono što misli da joj pripada.

A Tuđmanovi, tako barem piše u novinama, tvrde kako polažu nasljedno pravo na »transkripte, elektroničke zapise devetogodišnjih razgovora s mnogim osobama iz domaćeg i međunarodnog privatnog i političkog života koje je Franjo Tuđman namjeravao iskoristiti za pisanje knjige«.

Bojim se da neće biti velike vajde ako se ti transkripti prepuste sudskim vještacima da po svome nahođenju tumače gdje je Tuđman sniman kao državnik, gdje kao stranački dužnosnik, a gdje kao književnik. Tim prije što će se tužena Republika Hrvatska, ukoliko ne želi izgubiti parnicu, pozivati na činjenicu da su snimke svih Tuđmanovih razgovora napravljene u njezinim prostorijama, njezinom opremom i o njezinu trošku.

Ako se tužena RH zainati, može od privatnih tužitelja zahtijevati materijalne dokaze da je pokojni predsjednik države s pokojnim predsjednikom stranke sklopio pravovaljani ugovor o ustupanju ili iznajmljivanju državnih prostorija, službenika i opreme u stranačke svrhe. Isto tako, tužena RH može zatražiti i dokaz da je književniku Franji Tuđmanu ikada dopustila korištenje navedene državne svojine u svrhu zadovoljenja privatnih literarnih ambicija.

Stoga je obitelji Tuđman potreban odvjetnik koji neće ustuknuti pred marifetlucima tužene RH. I koji će dokazati da je primjerice transkript razgovora s Milom Dedakovićem Jastrebom rađen u cilju Tuđmanove književne afirmacije. A ne za potrebe KOS-a.