Zanoćiš kao pizdun, a osvaneš – bahat. Dogodilo se to Ivi Sanaderu u noći s nedjelje na ponedjeljak, na naslovnoj stranici Slobodne Dalmacije. U vrhu naslovnice večernjega izdanja kočio se naslov »Ivo Šarić: Moj zet Ivo Sanader je pizdun«, e da bi do jutarnjega izlaska na splitske trafike bivši premijer doživio karakternu transformaciju, vidljivu i u novom naslovu: »Ivo Šarić: Moj zet Ivo Sanader je bahat«. U pripadajućem tekstu u Slobodnoj Dalmaciji, Ivo Sanader je ipak ostao sve ono čime ga je punac proglasio u svome iskazu USKOK-ovim istražiteljima slučaja Fimi-media, a što splitski dnevnik prenosi iz sudskoga spisa: tip koji se »prema svima ponašao oholo, bahato«, koji se »ponašao kao veliki gazda… ne kao gazda, nego kao pizdun«.    

 Igrom slučaja, taj tekst o iskazu Ive Šarića objavljen je tik do još jednog u nizu oproštajnih intervjua s Antom Đapićem, kojemu se toliko svidjelo povlačenje iz političkog života da ga je, evo, odlučio ponovo napustiti. Naravno zauvijek, baš kao i prije dvije godine. Što se Đapićevih karakternih osobina tiče, nije bilo nikakve potrebe za uredničkim intervencijama. Bivši šef HSP-a je i uvečer i ujutro takav kakav jest. Ne morate se kod njegove svojte raspitivati radi li se o oholosti, bahatosti, glumljenju velikoga gazde ili pak o najobičnijem pizdunluku. Đapićev lik i djelo vam govore sami za sebe. 

    I kad se spusti crna noć i kada pijevci kukurijeknu, Anto Đapić ne krije svoje razočaranje hrvatskim narodom. I zorom i mrakom lider nestaškoga pokreta sebe doživljava prapovijesnom konstantom ili – kako sam kaže – »političkim dinosaurom koji se borio da se hrvatski narod ne boji svoje slobode, ali on se, na žalost, boji«. Rezultat tog općenarodnoga kukavičluka Đapić prepoznaje u činjenici da je hrvatski plebs za sljedeći saziv Sabora izabrao isključivo one zastupnike koji su, svi do jednog, pristaše ulaska u Europsku Uniju. Stoga samozvani dinosaur iz svoga Jurskog & bobanskog parka poručuje narodu koji je tako bandoglavo zajunio ući u Uniju, da se njihovi putovi dijele. 

    »Neizmjerno volim svoj narod i upravo zato ne smijem mu podilaziti i šutjeti. Naime, ne možemo uvijek za stanje u kojem se nalazimo, od koruptivnih događaja, kriminalizacije Domovinskog rata do gospodarske i duhovne krize, kriviti nekoga drugoga«, veli Đapić i onda prelazi na ono što ga najviše tišti: »Smiješno je i žalosno da u 9. jedinici, odakle su Gotovina, Norac, Ademi…, da u toj jedinici HDZ dobije 8 zastupnika, prije četiri godine čak 10, a Mirko Čondić ne prijeđe prag.« 

    Tu smo, dakle. Narod u kojemu kopni potpora HDZ-u nema pravo za korupciju kriviti nikoga osim sebe, pa čak, eto, ni one o čijem pizdunluku ili bahatosti pjevaju i vrapci i punci. Narod koji ne glasa za Čondića, zaslužuje svakog vraga koji ga spopadne. Taj narod neka se goni u tri Europske Unije, a Anto Đapić, čije neizmjerne ljubavi Hrvati nisu dostojni, odlazi svojim putem. Kamo? 

    Najprije »na neku egzotičnu destinaciju«, da se odmori od takvog naroda, a potom se baca na pisanje svoje prve knjige, koja bi trebala biti gotova do ljeta. I za koju će autor valjda dobiti prolaznu ocjenu. Baš kao i za magisterij.