– Dobar vam dan!

   – Držite ga ako vam je dobar!

   – A vama nije dobar?

   – A što vas briga kakav je meni?! Takav mi je, kakav mi je. Da vi možda nemate bolji? I otkud vam pravo da iznosite tako niske aluzije?

   – Nemam nikakvih aluzija, gospodine potpredsjedniče Vlade.

   – Otkud vam pravo da mi se tako obraćate?! Nisam ja, čovječe Božji, bilo kakav potpredsjednik, nego prvi potpredsjednik Vlade!

   – Dobro, ispričavam se. Ali u čemu je greška? Prvi ili ne, ali ipak ste potpredsjednik.

   – Pa što onda ako sam potpredsjednik?! Znam i ja da nisam predsjednik! Ne morate me vi na to podsjećati!

   – Ne podsjećam vas. Samo vas oslovljavam, tek tako.

   – Ne možete vi sa mnom tek tako! Nisam ja bilo tko! Kako vas nije sram?!

   – Čega? Što ste nam vi potpredsjednik Vlade?

   – A koga biste vi htjeli? Milinovića?

   – To je kao da ja vama sada kažem da biste vi htjeli Milanovića.

   – Kako se usuđujete?! I što vas briga koga bih ja htio?! Ja mogu htjeti koga ja hoću!

   – Možete, ali to mene uopće ne zanima.

   – Kako vas ne zanima?! Kakvo je to ponašanje?! Kao da sam ja blesav pa da ne znam što vas zanima!

   – Baš me zanima da čujem.

   – Eto vidite da vas zanima! Zašto me onda farbate da vas ne zanima?! Ali samo da znate: to što vas zanima, to nema nikakve veze s mozgom!

   – Oprostite, ali vi mene uopće ne zanimate.

   – Ne zanimam vas ja?! Nego što vas zanima? Kredit, Coning, je li to? Kad me već pitate takve bezobraštine, onda znajte da je to najnormalniji kredit koji nema nikakve veze sa mnom.

   – Pa ja i ne kažem da kredit nije normalan. I uopće vas nisam pitao za kredit.

   – Nego za što me pitate? Za Coning? Pa znate li vi da ja već 11 godina nemam nikakve vlasničke veze s Coningom?! O čemu mi onda razgovaramo?

   – Vi razgovarate o Coningu.

   – A vi ne razgovarate?! Mislite vi da ja ne vidim kamo vi smjerate i da me preko Coninga hoćete odvući do Croatia osiguranja?!

   – Nikamo vas ja neću odvući. Nisam ja šlep-služba.

   – A tu smo, dakle! Vi mene hoćete ucjenjivati tom pričom o nesreći u Mađarskoj? E pa znajte da se ja ne dam medijski reketariti! Ja o tome vama nemam što reći! Ni vama ni bilo kojem novinaru! Nikome osim sudcu!

   – Hoćete li da vam ga nazovem?

   – I njega ste se, znači, dočepali… To što vi radite, to je brutalni pritisak na pravosuđe!

   – Nije. To je samo pritisak na tipkovnicu: 060 888 990. Evo poslušajte: »Možda je jedina krivnja, ako postoji, ne željeti mijenjati se. Ne željeti živjeti. Osjećaj krivnje zavisi i od toga kako se živi prošlost. Ono što je učinjeno i što se nije trebalo napraviti vrzma se po glavi…«

   – Gospodine Palotai, moj odvjetnik će zbog ovoga zatražiti vaše izuzeće!

   – »Hvala vam što ste nazvali govorni automat velečasnog Zlatka Sudca. Tu-tu, tu-tu…«