Evo nam je i nijemo kolo iz Dalmatinske zagore prije nekoliko dana uvršteno na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, pa je Hrvatska sada na toj svjetskoj ljestvici učvrstila svoju visoku treću poziciju, odmah iza Kine i Japana, s ukupno 12 registriranih fenomena. Croatia – twelve points. Croatie – douze pointes.    

U Vrlici su presretni i ispunjeni ponosom, bez obzira na to što Hrvatska UNESCO-u nije prijavila nijemo kolo pod njegovim izvornim nazivom. Vrličko nijemo kolo je, reći će vam svaki upućeniji čuvar tradicije plesanja bez muzike, najpoznatije i najstarije među svim nijemim kolima, i jedino koje se može smatrati autohtonim. Svi ostali tanci u kojima se ne čuje ništa osim udaraca nogu o tlo, tek su izvedenica vrličkoga nijemog kola, koje se još naziva i gluhim ili gluvim kolom, gluvancem i gluvakom, a iz čije nijemosti ili gluhosti etnolozi iščitavaju govor o težini života na škrtoj zemlji, te snazi i izdržljivosti naroda u krajevima gdje se tako rječito pleše. 

    Tako se rječito pleše s obje strane Dinare, pa eto i u Glamoču, gdje je to kolo jednako gluho ili nijemo, ali ima nešto drugačiji tekst od ovoga vrličkog. Glamočko nijemo kolo – ako je vjerovati ekspertima koji su bjesomučno tabananje opanaka po majčici zemlji uspjeli prepjevati u riječi – govori o »duhu, snazi i izdržljivosti dinarskih Srba« kojima raznorazni okupatori nisu dopuštali plesanje uz muzičku pratnju, pa su potlačeni domoroci zavojevaču doskočili »neprevaziđenom igrom samo uz bat koraka«. Te još skaču i doskaču. 

    Zašto sam se ja danas dohvatio nijemoga kola, pa vam skačem po živcima? Zato što je to jedan od rijetkih oblika kakve-takve slobode govora kojim se nije zabranjeno služiti u vrijeme izborne šutnje. I zato što ovaj tekst ne samo svojim naslovom, nego i svojim stilom i svojom rječitošću, ispunjava sve uvjete da bude zaštićen od UNESCO-a, pa čak i ako se nekome u vazda budnom Državnom izbornom povjerenstvu pričini da ovo nije puko nijemo ili gluho tancanje po tastaturi, nego da se iz tog naizgled mutavog mahnitanja mogu iščitati zakonom zabranjeni komentari koječega što su novine jučer objavile. 

    UNESCO mi je svjedok da niti jednim udarcem noge o pod ili glave o windowse nisam ogriješio o zakon koji mi ne dopušta da kažem što mislim o proglasu što su ga »udruge iz Domovinskog rata na državnoj razini«, taman pred nastupanje izborne šutnje, publicirale u novinama i u kojemu se svi hrvatski branitelji, te građanke i građani Republike Hrvatske pozivaju da svoj glas daju jednoj stranci. Ime te stranke poznato je redakciji, ali ga je – ne samo zbog izborne šutnje – nepristojno spominjati. 

    Jasno je UNESCO-u, koji sve vidi i sve zna, pa neka bude i Državnom izbornom povjerenstvu, da sam se ovim nijemim kolom obranio od napasti da komentiram najtežu optužbu koja se mogla pročitati u čitavoj izbornoj kampanji, onu koja je jučer lansirana iz jednog »tjednika za kulturu«. Tko je prozvan da je počinio mirnodopski zločin masovnog uništenja stanovništva u jednom od većih hrvatskih gradova, o kakvom se zločinu i o kojem se gradu radi, zašto DIP propisuje da se i o takvoj temi mora izborno šutjeti… O svemu tome ćete čitati ako ovo nijemo kolo ikada prestane.