Je li došlo doba da se rastanemo? Da od ponedjeljka na ovom lijevom stupcu osme stranice Novog lista čitate nekoga drugog?

    Evo, ja predlažem da to bude Jadranka Kosor. Zašto baš ona? Zato što je ta žena, kao što vam je poznato, ugledna novinarka, dobitnica nagrade »Zlatno pero« HND-a i HRT-ove nagrade »Ivan Šibl« za životno djelo. I zato što je žalosno da za novinarku s takvim renomeom nema kruha u struci. I zato, ponajviše zato, što uvažena kolegica čezne baš za ovakvim poslom. 

    Ako ne vjerujete, znači da niste čitali njezin intervju Jutarnjem listu u kojemu medijski zlostavljana premijerka veli: »Mi smo u neravnopravnom položaju. Novinari mogu pisati laži o meni, a ja nemam priliku uzvratiti, jer nemam kolumnu.« 

    Što se mene tiče, evo joj kolumna. Neka piše što god hoće, neka uzvraća kome god hoće. A ja? Ne brinite, snaći ću se već… Dobro, da budem iskren, idem negdje da malo odmorim glavu. I ako nećete zamjeriti što ovaj prostor zlorabim za oglašavanje privatnih planova, otkrit ću vam kakav mi je wellness na pameti… 

    Elem, pročitao sam jučer-prekjučer, također u nekom intervjuu gospođe Kosor – mislim da je to onaj u Globusu pod naslovom »UDBA drma Hrvatskom« – da se priprema demokratizacija HDZ-a i da će se svatko moći kandidirati za predsjednika stranke. Pa ako može svatko, mogu valjda i ja. Lijepo se učlanim, sročim kandidacijski program, prijavim se, budem izabran i od tog trenutka moj život postaje party. 

    Demokratski odlučim da sazovemo stranački skup u »Lisinskom«, baš tamo gdje je naš utemeljitelj organizirao onaj legendarni Prvi opći sabor HDZ-a, popnem se za govornicu u bijelom odijelu, praćen frenetičnim skandiranjem Mladeži i Stareži, tamburicama i filharmonijom, pa izvalim što mi prvo padne na pamet. Evo naprimjer: »Neka vas ovaj dan ispuni zadovoljstvom u danima koji dolaze!« Odslušam aplauz, pa opet dadnem riječ sebi i opet, k vragu, zaboravim navesti da citiram svoju cijenjenu predšasnicu: »HDZ je najzaslužniji što će Hrvatska postati 28. članica Europske Unije! I što će hrvatski jezik postati 28. službeni jezik EU!« Pustim publikumu na volju, da u zanosu maše barjacima i izvikuje tri najsvetija slova hrvatske državnosti, pa nastavim. I drvim li ga, drvim, dok me čitav »Lisinski« svako malo prekida pljeskom i usklicima. Pa kad sve završi, odem s Milinovićem, Šeksom i škvadrom na stado pečenih janjaca i na slapove frankovke. 

    Sutradan ujutro me boli glava, ne da boli nego rastura, a mene baš boli briga za glavu. Ionako je ne moram nositi na posao. Dok ispijam »Alka Seltzer«, s mobitela mi svira »Bože, čuvaj Hrvatsku«. Vesna Buterin se ispričava, ali morala me nazvati, ne zna jesam li vidio onaj pamflet u Novom listu, to je strašno, to je moguće samo u crvenoj Rijeci… Pa mi čita: »Ima li u tom HDZ-u itko pismen da predsjedniku stranke otkrije kako u EU postoje 23 službena jezika, pa da taj ignorant shvati kako hrvatski ne može biti 28. kao što se raspamećenome njemu pričinja?« 

    Pa mi kaže da to piše ona nova, ona zlica Kosorica, u svojoj svakodnevnoj kolumni »Day After Yesterday«. Pa me pita što da radimo. A ja dovršim »Alka Seltzer« i kažem joj da u moje ime napišu odgovor. Ali što da napišemo, predsjedniče? Da UDBA drma Hrvatskom, odgovorim. I nastavim vladati.