Ante Kulušić bi gazio. Gazio bi moćni šibenski HDZ-ovac, ali se boji da sam ne bi bio u stanju zgaziti sve one koje bi rado nagazio, pa stoga poziva u pomoć. Nada se Kulušić da u Šibeniku ima dovoljno ljudi koji nemaju u glavi, ali imaju u nogama i da će se svi oni objenoške odazvati njegovu vapaju: »Izađite 4. prosinca na izbore da zgazimo Kukuriku koaliciju, jer ne želimo da nam homoseksualci šetaju po Poljani!«

   Ante Kulušić ne samo da bi gazio, nego bi ljudima zabranio da slobodno hodaju. Danas-sutra homoseksualcima, a sutra-preksutra valjda i onima koji odbiju gaziti homoseksualce, političke protivnike, komuniste, saksofoniste, Židove, Srbe, Cigane, Arape, skejtere, repere, pse lutalice, mačke beskućnice… ma koga bilo i koga god se Kulušiću prohtije gaziti.

   Zašto šibenskog HDZ-ovca uzbuđuje i sama pomisao da homoseksualci šetaju Poljanom? Zašto se pjeni i zašto mu skače tlak? Zašto mu netko ne objasni da homoseksualaca ima i u HDZ-u, u prosjeku barem koliko i u drugim strankama, da ih ima među katolicima, hrvatskim nacionalistima, baš kao i među pravoslavcima, budistima, ateistima, srpskim, francuskim, vijetnamskim i inim nacionalistima ili anacionalnim osobama? Da ih ima među glasačima HDZ-a, kao i među simpatizerima Kukuriku koalicije? Da ih ima i među nogometnim sucima i među onima koji skandiraju »Sudac, pederu!«? Da ih ima među onima što bi homoseksualcima zabranili da izlaze na ulice, kao i među onima koji i za vrijeme HDZ-ovih skupova šetaju preko Poljane?

   Zašto na Kulušićeve mrzilačke pozive na gaženje i prijetnje najcrnjim oblikom diskriminacije ne reagira Državno izborno povjerenstvo ili takozvana pravna država koja homoseksualcima jamči barem slobodu kretanja, koliko i heteroseksualcima, biseksualcima, transseksualcima, aseksualcima i svim ostalim članovima i nečlanovima Hrvatske demokratske zajednice? Zašto se Kulušiću tolerira da u borbi za nekoliko homofobnih glasača, koji mu ionako ne bi okrenuli leđa, pod noge baca Ustav ove zemlje?

   Može biti da se Kulušićev poziv na gaženje i na nogiranje ne shvaća ozbiljno iz respekta prema njegovom bolnom koljenu, zbog kojega je stakao status hrvatskog ratnog vojnog invalida. Evo da podsjetimo kako je naš heroj opisao svoje ratno stradanje na zadatku praćenja kamiona s oružjem: »Primijetio sam da se iz kasarne JNA puca na naše vozilo, pa sam naglo skrenuo u usjek kako bismo bili sigurni od pucnjave. Po zaustavljanju pokušao sam izaći iz vozila i uslijed nepravilne kretnje osjetio sam bol u koljenu lijeve noge. Osnovni uzrok tomu bila je opterećenost pancirnom košuljom i mali prostor u opelu corsi jer nisam mogao izaći normalno vani, pa sam se ozlijedio.«

   Red je onda da spomenemo i riječi Marka Mikulandre, njegova suborca iz tijesne corse, u iskazu policiji: »Kulušić se nije ozlijedio prilikom iskakanja iz vozila, jer nismo iskakali nego smo normalno izašli.« A i da ne prešutimo kako je krim-policija otkrila da je Kulušić zatajio ozljedu meniskusa, zadobivenu 1983. na nogometu, istovjetnu onoj zbog koje je proglašen ratnim-vojnim invalidom.

   Možda se njegova opsjednutost gaženjem dala naslutiti i onda kada je utrčao u šibenski dućan i Jadranki Kosor kupio cipele koje su joj zapele za oko. I u kojima će ovotjedna premijerka otići s vlasti, pa s Antom Kulušićem slobodno šetati Poljanom. Slobodno kao sav ostali svijet.