Možda je sve to samo šuplja priča iliti spin. Možda je »Večernjakova« udarna storija – u kojoj se tvrdi da je Ivo Josipović spreman potpisati pomilovanje Fikreta Abdića ukoliko vlasti BiH ne obuzdaju Branimira Glavaša – tamo gore na Pantovčaku procijenjena toliko neutemeljenom da nitko od savjetnika nije smatrao potrebnim da o njezinu objavljivanju obavijesti predsjednika Republike ili da mu, uz novine, donese i skicu energičnog demantija. A možda Josipoviću nisu trebali ni savjetnici ni novine da bi znao što piše u »Večernjem listu«… 

    No, uzmimo da je sve što je »Večernjak« objavio točno. Da su hrvatske vlasti doista nezadovoljne »benevolentnim ponašanjem« zatvorske uprave u Ćelovini prema osuđenom ratnom zločincu i nesuđenom nositelju stranačke liste HDSSB-a na predstojećim izborima. Da službeni Zagreb doista drži kako je »način na koji se Branimiru Glavašu omogućuje služenje kazne – prvorazredna manipulacija«. Da se u hrvatskom državnom vrhu doista smatra kako je to što je Glavaš »kao osuđenik za najteži zločin u prilici voditi svoju stranku iz zatvora, te biti sveprisutan u hrvatskim medijima i sudjelovati u predizbornoj kampanji« ne samo neprimjereno nego i da »upućuje na dvostruka mjerila koja vrijede u susjednoj državi«. 

    Da Hrvatska zbog toga doista želi preispitati, a možda čak i raskinuti sporazume s BiH koji definiraju međudržavnu suradnju u kaznenopravnim stvarima. I da se Ivo Josipović – kako u »Večernjem listu« tvrdi neimenovani sugovornik iz samoga vrha hrvatske izvršne vlasti – doista naumio osvetiti susjedima tako što će pomilovati Fikreta Abdića, ukoliko ovaj iz pulskoga zatvora uputi takav zahtjev. 

    Neka je sve baš tako kao što u »Večernjaku« piše da jest, to još uvijek od službenoga Zagreba ne čini vjerodostojnu adresu s koje bi itko imao moralno pravo dijeliti packe po susjedstvu. Ponajprije stoga što Glavaš uopće ne bi bio pod ingerencijom komšijskoga pravosuđa da mu to nije omogućeno od nositelja zakonodavne vlasti u Hrvatskoj, od dičnoga Hrvatskog sabora koji je osuđeniku za ratne zločine ukinuo imunitet tek nakon donošenja prvostupanjske presude i tako mu omogućio da blagovremeno šmugne u svoju drugu domovinu. A potom i stoga što službeni Zagreb na primjeru jednoga drugog ratnog zločinca – onoga koji je svoju kaznu, medijski sveprisutan, čašćen i hodočašćen, izdržavao u Hrvatskoj, a za par dana evo nam ga i na slobodi – nije pokazao ništa od principijelnosti kakvu sada zahtijeva da susjedi primijene prema Glavašu. 

    Prigovorit će sada neki formalist da »naš« zatvorenik Mirko Norac, za razliku od »njihova« zatvorenika Glavaša, nikada nije pokazivao želju da sudjeluje u izbornim kampanjama. I to je točno samo utoliko što Vitez od Lipove Glavice nije paradirao ambicijom da nosi neku stranačku listu. Ali se istodobno rado nosio kao neskrivena politička poruka, kao »nevini uznik« čijom je »mučeničkom sudbinom« nesmetano paradirala svaka stranka koja je biračko tijelo rajcala pričama o »nepravednoj kriminalizaciji Domovinskog rata«. I to je Norčevoj taštini godilo koliko i Glavaševoj sujeti prija status »političke žrtve hrvatskog pravosuđa«. 

    Baš kao što i Josipoviću laska pomisao da bi – iz pakosti prema susjedima – mogao pomilovati Fikreta Abdića, čime ga zapravo svodi na zatočenika svoje velikodušnosti. I jedini mu je belaj što kladuški Babo odbija moliti bilo kakvu milost.