Svjetlost mu je bila poziv. Počeo je kao električar u splitskom škveru, iz dana u dan davao svjetlost brodovima, nakon posla palio unutarnje svjetiljke, napajao ih strujom induciranom iz znatiželje, školujući se uz rad završio gimnaziju, pa Elektrotehnički fakultet, pa magistrirao, doktorirao…

Svjetlost mu je bila poziv. Htio ju je Ante Maletić dijeliti s mlađima, pa se svojski potrudio oko Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, kao profesor i kao borac za visoke standarde studiranja. Potrudio se i oko »Hajduka«, učinivši sve da Stari plac kraj Plinare dobije rasvjetu i omogućivši da u našim sjećanjima na sve one velike utakmice sedamdesetih ni danas ne gasne svjetlost ona četiri reflektorska stupa.

Svjetlost mu je bila poziv. Javila mu se i kad se razbolio, kad je izmučen kemoterapijama imao snage da čita samo ono što je već čitao. Javila mu se za ponovnog susreta s Newtonovom biografijom i fokusirala se na onom mjestu gdje veliki Isaac piše o prvom čovjeku koji je pokusom našao spektar, objasnio nastanak duge i čije su zasluge za razvoj optike ogromne. I gdje Newton, kao da mu je na glavu osim jabuke pala i kruška, tvrdi da je taj otkrivač tajni obojene svjetlosti, taj Antonio de Dominis da je – znameniti Talijan.

Svjetlost mu je bila poziv. Stoga Antu Maletića nije zanimalo da Dominisovu često zatajivanu znamenitost otkida od jednog mraka i zatvara je u drugi. On je u Dominisu prepoznao svjetlost koja spaja ne samo obale Jadrana, Rab i Split, Senj i Veneciju, Hrvate i Talijane, nego i sve ljude što i dan-danas traže izlaz iz ludila vjerskih i etničkih ratova, sve ljude što ih i današnje monokromne dogme primoravaju da prestanu vjerovati vlastitim očima koje, čim ih pustiš da slobodno gledaju, vide sve boje svijeta i sve boje svjetlosti.

Svjetlost mu je bila poziv. I zato se nije mogao pomiriti sa zatamnjenim pogledima na Dominisa kakvi su prevladavali u zemlji njegova rođenja. Zato je htio rasvijetliti taj mrak što ga je potpalila lomača Svete Inkvizicije na koju je u prosincu 1624. bačeno već stotinu dana mrtvo tijelo splitskoga nadbiskupa, posthumno osuđenoga zbog krivovjerja i spaljenoga sa svim svojim knjigama i spisima. Htio je zato rasvijetliti i onu šenoističku nacionalnu svijest, nadahnutu tim istim inkvizicijskim mrakom i cijepljenu protiv savjesti, tu domotrubnu svijest koja je raspuhivala i još uvijek raspuhuje pepeo Markantuna de Dominisa, zbog koje djeca i dan-danas štrebaju da je jedan od najvećih umova rođenih s ove strane Jadrana po nacionalnosti, vjeroispovijesti, zvanju i učenju bio – izdajnik.

Svjetlost mu je bila poziv. Pa se Ante Maletić upustio u otkrivanje stvarnoga Dominisa, u objavljivanje njegovih sabranih djela, čija je rijetka izdanja kupovao po svijetu. Pa se izborio i za Dominisove dane i za Dominisovu godinu. Pa se boreći za Dominisa borio i protiv svoje teške bolesti, da ga ne sputava, da ga pusti da dovrši što je naumio. Takav je bio i kad sam ga, ne sluteći da je to posljednji put, vidio u bolničkom hodniku. Čekajući na kemoterapiju iznio mi je svoju želju da feljton o Dominisu objavi u Novom listu. I onako usput spomenuo što je sve prebolio i što tek ima preboljeti.

Svjetlost mu je bila poziv. Neka je pronađe i tamo gdje mi, još ovdašnji, možemo samo slutiti da je ima.