Bojim se da ona, sirota, ne zna u što se uvalila. Jer ako je istina ono što tvrde insajderi i analitičari – a tvrde da joj onaj ministar policije kojemu je osobno uručila člansku iskaznicu želi preoteti čelno mjesto u stranci – tada bi joj se lako moglo dogoditi da koliko sutra ujutro pred njezin podstanarski stan u Šeferovoj 4 (kod Drobac) banu stasiti momci sa službenim čarapama na službenim glavama i da je uguraju u policijski automobil.

Moglo bi joj se potom dogoditi da je istražitelj pita za ime, prezime, ime oca, datum, mjesto i općinu rođenja, spol, prebivalište, bračno stanje, zaposlenje, prethodnu kažnjavanost ili nekažnjavanost – za sve, dakle, ono što se svakoga pita – a da ona na svako od tih pitanja samo odškrguće zubima i s vremena na vrijeme procijedi: »E, Bajiću, Bajiću…« Istražitelju će nakon nekog vremena, ma kakav kavalir bio i ma kako čelične živce imao, posve sigurno iskočiti osigurači, pa će se na nju, sirotu, koliko može uljudnije izvikati i zamoliti da se prestane praviti blesava, da ga prestane zajebavati s tim Bajićem i da izvoli odgovarati na pitanja, jer nije on svoje vrijeme našao na cesti…

A ona, sirota, što će ona na to nego briznuti u plač i kroz jecaje proklinjati dan kad je upoznala onog Sanadera koji sada hoće sve svaliti na nju, iako ona – kune se poštenjem – pojma nije imala za njegove aranžmane s Mađarima, ništa ona nije znala i ništa potpisala, tek je iz novina saznala za Barišićeve torbe i za Brankinu podzemnu blagajnu, nikakve novce ona nikada nije vidjela, eno vam Jarnjak, on je bio tajnik, a tko će znati za tajne nego tajnik, eno vam svi u stranci koji su nešto znali, a svi su znali više od nje, jer ona je imala pametnijeg posla, ona je prezauzeta, ona je stalno na putu, ona je sebe žrtvovala za dobrobit Hrvatske… Pa gledate li vi, gospodine, televiziju? Vidite li vi da ovo što ja vodim nije život nego »Lijepom našom«? I onda mi onaj Bajić smjesti ovo, samo da me osramoti tik uoči izbora…

Istražitelj će, siromah, sačekati da se ona, sirota, smiri, možda će joj donijeti čašu vode i žličicu šećera, pa će joj – čim mu se učini da je prestala s jecanjem – pokušati objasniti da joj nitko nije ništa smjestio, pa tako ni Bajić, da je ovo pravna država, da je policija u svojemu radu neovisna o DORH-u, da ona nije ovdje zbog novca, Sanadera, Jarnjaka, Mađara i svega ostaloga o čemu baja, nego da je pozvana na obavijesni razgovor zbog jedne jučerašnje izjave. Pa će joj pustiti snimku gdje se lijepo vidi i čuje kako ona u kamere i mikorofone kazuje: »Svakako da smo mi prije samostalnosti Hrvatske svjedočili činjenici da se o zločinima koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata i tijekom rata nije ni smjelo govoriti.«

I onda će krenuti pitanja: O kojim konkretnim zločinima vi osobno niste smjeli govoriti? Kako to: ne znate o kojim, a znate da niste smjeli? Zašto niste smjeli: zbog očuvanja članstva u Komunističkoj partiji ili zbog straha? Koga ste se bojali: svoje sjene ili svoje smjene? Otkud vam saznanja o komunističkim zločinima? Kako mislite: vi osobno niste ništa znali? A tko je znao? Kako znate da nitko nije smio govoriti o tim zločinima? Mislite da nisu smjeli govoriti pred vama? Zbog straha da ne prijavite njih ili zločin?

Bojim se, kažem vam, da ona, sirota, ne zna u što se uvalila i kakvih joj 30 dana slijedi.