Krasni novinari! Uhvate se Vladimira Šeksa, pa ga gnjave i dave. Te »Jeste li imali uvid u tajni iskaz Ive Sanadera u slučaju Fimi-medije?«, te »Jeste li iz tog tajnog iskaza izvukli sintagmu ‘Zorro osvetnik’?«, te »Jeste li dobili poziv na ispitivanje u USKOK-u?«, te sve tako. I onda se naslađuju kad zlostavljani Šeks izgubi živce, pa im nekoliko puta, sve glasnije i nervoznije, u mikrofone saspe: »Ne želim vam i neću vam odgovarati na takva pitanja! Nisam dužan, ne želim i neću!« 

    A nitko od novinara pritom i ne pomisli da se Vladimiru Šeksu moglo pristupiti decentnije. Da ga se moglo ljubazno priupitati: »Gospodine Šeks, mislite li da književnost i politika moraju biti neovisne jedna o drugoj?« I da bi on jamačno jednako ljubazno odgovorio: »Razumije se da mislim.« E, onda bi se Šeksa, recimo, moglo zamoliti da otkrije kakve su njegove spoznaje o literarnim izvorima iz kojih je književni lik Zorroa osvetnika ušao u hrvatski politički diskurs. Pa bi potpredsjednik Sabora mogao izabrati hoće li novinare poslati tamo gdje on misli da im je mjesto ili će pokazati još malo strpljenja, konzultirati priručnu literaturu, te ih ovako poučiti: »Politika je jedno, književnost je drugo. Književnosti ili ima ili nema. Čim se književnost upregne u kola kakve ideologije, iznevjeri svoja autonomna načela, postaje isključivo tendencija, više-manje, u pravilu, nerealizirana umjetnina. A kad politika posve zgrabi književnost svojim neumoljivim kliještima, jadne li literature i onoga koji ju piše.« 

    Odluči li se za ovaj edukativni pristup, Vladimir Šeks može elegantno i bez nerviranja izbjeći daljnja pitanja o Zorrou i USKOK-u, te novinare uputiti na recentni intervju Božidara Petrača, predsjednika Društva hrvatskih književnika, »Hrvatskom listu« iz kojega je izvučen gornji citat. Pa neka se prođu svojih insinuacija o zloporabi maskiranog lika iz američkog pulp-fictiona u dnevno-političke svrhe i neka se uhvate stvarnih problema jadne hrvatske literature u neumoljivim kliještima politike. 

  Neka znaju da hrvosferca Petrača – za razliku od njih jugosfernih – nikada nije zalijevala nikakva politika, o čemu svjedoči i njegova čisto literarna prosudba da će »knjiga dr. Franje Tuđmana ‘S vjerom u samostalnu Hrvatsku’ zacijelo ostati najznačajnijom knjigom 20. stoljeća za hrvatski narod«. Ah, moćne li literature i onoga koji ju siše! – kazao bi politikom nenakvašen um. I potom ostao zadivljen pred intelektualnom dosljednošću Božidara Petrača koji najavljuje da će čak i na referendumu o ulasku u EU »glasovati kako bi glasovao hrvatski predsjednik«. Dakle – otprilike nikako, ali zato zombijevski slobodoumno.