Majka mi kaže: »Moram ti nešto reć… Ne znam jesi li čuo…« A slutnja mi govori da to nešto sigurno nisam čuo. I da je vijest takva da je nisam ni smio čuti na radiju ili televiziji, pročitati na internetu, ugledati u novinama, načuti u prolazu… Da je to jedna od onih vijesti koje ti mora prenijeti netko blizak. Majka mi kaže: »Umro je Ljupče Stipišić. Rekli su na radiju.«
Ne gledam u radio koji joj je to rekao. I kojemu ne bih povjerovao da sam od njega čuo to što mi je morala reći baš majka. Baš kao što sam prije puno godina – valjda u svojoj desetoj, jedanaestoj, dvanaestoj, kojoj li – u nevjerici gledao u stari »Blaupunktov« tranzistor iz kojega sam tada prvi put u životu čuo pjesmu »Dalmatino, povišću pritrujena«.
Pjesmu koja mi je pri svakom kasnijem slušanju vraćala u sjećanje sve boje i mirise tog dana, vrh čempresa iznad visine prozora na četvrtom katu podstanarskog stana u Gajevoj 18, staru kredencu iz koje su najsnažnije mirisali slani keksi i kafa, šivaću mašinu u ormariću na rasklapanje iz kojega se i kad je bio zatvoren ćutila lavanda, mali »Slovenijalesov« kalendar s kojega se svake večeri otkidao jedan listić s brojem i nazivom dana: ponedeljek, torek, sreda, četrtek…
Pjesmu koja mi je uvijek vraćala tih nekoliko trenutaka u davnom danu i godini kojima se ne sjećam rednog broja.
Ljubu Stipišića, čovjeka koji je stvorio tu pjesmu što mi je uvijek zvučala kao da i nije skladana nego oslobođena iz zatomljenog sjećanja, upoznao sam puno godina kasnije. I naravno, nikad mu nisam ispričao ništa o tome što mi radi ta pjesma iz »Blaupunkta«. Činilo mi se suvišnim, kao da bih mu kazao nešto što on već ionako zna, pa to ne mora i od mene čuti. Upoznali smo se pričajući o nečemu što su ljudi tek trebali čuti i vidjeti, a što nažalost ni do dana današnjega čuli i vidjeli nisu.
Počelo je sa smijehom na račun sudbine koje je udesila da Ljubo Stipišić dobije nekoliko nagrada za životno djelo, a da ono što je on smatrao svojim životnim djelom nitko ne objavi. I nastavilo se s Delmatinom bojazni, iskazanom u istom onom šaljivom i nipošto samosažaljivom tonu, kako će »Anima Delmatica«, to njegovo životno djelo, ostati doživotno neobjavljeno.
Ta čudesna zbirka pučkih pjevanja i pripovijedanja, što ih je Ljubo Stipišić više od trideset godina skupljao po dalmatinskim otocima, obali i unutrašnjosti, prekjučer se pretvorila u ostvarenu slutnju svojega autora. A meni, kao i ostalim nesuđenim izdavačima i urednicima njegova životnog djela, osim tuge za čovjekom ostaje i osjećaj doživotne krivnje što su naši vječno isti i jednako sitni problemi bili presudan razlog da veliki Delmata nikada ne vidi kako njegova kapitalna »Anima Delmatica« izgleda ukoričena.
Nije se Ljubo Stipišić, blag i mudar kakav je bio, nikada ljutio na to što su mu bili suđeni samo nesuđeni nakladnici. Kao da je razumijevao da nitko od nas nema, ne samo novaca ni pameti, nego ni sreće da objavi tih tisuću i pol stranica na kojima se njemu otkrila i ispovjedila duša Dalmacije.
I kao da će razumjeti čak i ako se u ovoj ožalošćenoj kulturi njegovi životni zapisi ne objave ni posthumno, ako se ne prime ni kao oporuka, kad već nisu kao poruka. Zato Testamentum Ljube Stipišića i glasi: »Ma pri veng gnjevan partin doli / Takva mi je sudba ćutin / Spustite me kakvi jesan / Vaki umre ne reć riči, ne reć boli / Vaki umre u postolin«.
