– Halo, Josipe! Ovdje Veljko.

   – Koji Veljko? Ostojić?

   – Ma kakav Ostojić, pusti zafrkanciju… Čuj, ljuta mi je frka. Zovem iz inozemstva i…

   – Da nisi onda Veljko Kadijević?

   – Ma daj, ne zezaj se s tim stvarima. To je k’o da ja tebi kažem da si Josip Broz Tito.

   – Samo kaži, pa ćeš progutat zube, ovako kroz slušalicu!

   – Ti to meni prijetiš? Pripazi malo šta govoriš…

   – A tko si to ti da bih se ja pred tobom pazio?

   – A otkud tebi pravo da prijetiš jednom hrvatskom dragovoljcu?

   – Veljko pa hrvatski dragovoljac? Ma daj…

   – Josipe, ja sam onaj Veljko što strada kao žrtva nepravde.

   – Ma daj, pun mi vas je kufer! Sad je odjednom svaki Ranko, Rajko, Veljko, Zoki, Rade nekakva žrtva. Ne smije čovjek reći ni kako se zovete, odmah se uvrijedite. Ako tražiš ispriku, uzalud zoveš. Već sam rekao da se nemam ni kome ni zašto ispričavati, a podržala me i premijerka…

   – Je li pod djevojačkim prezimenom? Sjećaš se kad si…

   – Ništa ja nisam! Nemoj ti meni podmetat i montirat!

   – Ja te samo podsjećam…

   – Nemaš ti mene šta podsjećat! Evo, ja ću tebe podsjetit da imam potporu čitave Hrvatske, jer sam samo rekao ono što tišti cijeli narod!

   – Šta ga tišti: to što se ja zovem Veljko? A što ga nije tištalo ’91. kad je Veljko branio Hrvatsku? Sad se svatko može rugati s Veljkom, to mi je hvala…

   – Šta se ti meni žališ? Pa nisam ti ja dao takvo ime! I ako te baš zanima, pričali su mi ljudi koji su čitali, ja nemam vremena za te knjige, da se sa srpskim imenima ruga i naša suvremena književnost. Nisam ja to iz prsta isisao. Piše u knjigama, čovječe.

   – U kojim knjigama?

   – Šta ja znam… Uzmi pa čitaj! Mislim da su mi rekli da je to napisao onaj poznati pisac, onaj što piše lektiru za đake… onaj, kako se zove… eh da, Slobodan Novak.

   – Kud baš Slobodan?

   – Šta ja znam… Nisam ni njemu dao ime. A to ime i ne mora bit srpsko.

   – Nego francusko?

   – Rekli su mi da u rječniku piše da ime Slobodan znači isto što i Francisko, dakle – Franjo.

   – U kojem rječniku?

   – Šta ja znam kojem… Potraži pa pročitaj!

   – Je li ti to, Josipe, izjednačavaš agresora i žrtvu?

   – Znaš šta… Nemoj da te ja izjednačim! Dosta je nama tih vaših srpskih podvala! Ma vidi ti bezobrazluka… Da nam se jedan Veljko uopće usudi govoriti o imenima hrvatskih književnika i prvog i zasad jedinog hrvatskog predsjednika! Ako vam se ne sviđa Hrvatska, gonite se u Srbiju!

   – Pa ja već jesam u Srbiji, Josipe!

   – Mog’o sam i mislit. Da te nisu stavili u vladu?

   – Stavili su me u zatvor.

   – Pa stavili su te tvoji. I šta sad mene gnjaviš?! Ajde bog!

   – I Hrvati!

   – Malaaaa! Zašto me spajaš sa svakakvim tipovima koji zovu iz Srbije i provociraju?

   – Ali, gospodine Đakiću, čovjek je rekao da je vaš suborac i da vam želi zahvaliti na potpori…

   – Ma otkud ti ideja da neki Veljko može bit moj suborac?!

   – Ali nije to moja ideja. Tako mi se predstavio gospodin Marić.