Jesi podstanar? Jesi. Jesi na listi za POS? Jesi. Pa šta onda čekaš? Šta ne razumiš? Zato i jesi podstanar šta ništa ne razumiš. Oš ti ikad imat svoj stan? Ako oš, onda lipo potpiši pridugovor, uplati dvaest posto kapare i Bog te veselija. Čuj, oklen tebi novci?! Aj na banku, digni zeru kredita, donesi nami novce i stavi prst u uvo pa pivaj. Di to još ima: kvadrat stana za tisuću eura, ajde, kažider di?! Kupija bi ga čovik za kokoši držat, a di neš za se i za familiju…

Šta seru na banki? Koja građevinska dozvola?! Šta banku briga di je nami dozvola?! Znadu li oni ko stoji iza ovoga? A znadeš li ti? Pa kad znadeš, šta se misliš? Viruješ li ti banki ili svomu gradonačelniku? Šta ima veze ako ne gradi Kerum nega firma njegova netijaka? Opet on o banki i o građevinskoj… Jebala te banka i jebala te dozvola! Oš stan ili neš? Šta oš: sastanak s Kerumon?! Misliš ti da on bere vrime na grani?! E moj čovik, s kime mi iđemo poslovat…

Uznemirili se u gradu Splitu podstanari s liste prvenstva za Program društveno poticane stanogradnje. I oni što su već položili kaparu i potpisali predugovore za stanove koje im obećava izgraditi gradska tvrtka »Split gradnja« u sprezi s rodijačkom firmom »Kila« u vlasništvu gradonačelnikova nećaka Igora Sapunara. I oni što su uzalud obilazili banke u potrazi za stambenim kreditima, pa umjesto novca dobivali objašnjenja da zgrada u kojoj bi trebali stanovati još nema ni građevinsku dozvolu i da investitor s bankarima nije dogovorio još ništa, pa tako ni kredite s povoljnijom kamatom. Okupili se i jedni i drugi na pustopoljini gdje bi trebali niknuti njihovi stanovi, slikali se za novine i zatražili da ih gradonačelnik hitno primi…

A gradonačelnik, vidjevši to, načisto ispalio, dvadeset minuta urlao u programu Radio Splita, potužio se da je zbog te priče oko stanova pretrpio živčani slom, kenjkao kako on – dobrotvor nad dobrotvorima – zbog ljudske nezahvalnosti i bezobrazluka uvijek »pojide govno«, kako mu je puna kapa i politike i svega, kako jedva čeka da ode na selo ili na neki otok… Na konkretna pitanja o nepostojanju građevinske dozvole i uzimanju novca od kupaca za stanove bez potrebne dokumentacije, odgovarao je ludujući i kerumujući: bjesneći na »politiku« zbog koje se nadležni činovnici boje izdati građevinsku dozvolu i prijeteći bankovnim službenicama koje ljudima otkrivaju poslovnu tajnu da te dozvole nema…

Trebalo je sve to odslušati i sačekati da se Kerum ili netko njegov izlane, pa da saznamo što se zapravo krije iza te radijske dreke. Smisao urlanja na »politiku« i banke razotkrila je – valjda i ne htijući – Kerumova poslovna partnerica Marina Wallner, kazavši kako građevinska dozvola nije ni mogla biti izdana, jer još nisu završeni ni projekti za gradnju stanova, pa tako ni za pristupne ceste, niti su dovršeni nužni radovi na kolektoru… Eto, u tome je sva ta Kerumova »politika«.

A Kerum? On, naravno, nije otišao ni na selo ni na otok, nego na proslavu Dana policije, gdje je muzikantima lijepio novčanice od 500 eura na čelo. A podstanari? Eno ih još uvijek čekaju na obećani razgovor sa svojim spasiteljem.

I valjda uvježbavaju njegovu omiljenu pjesmu »Posljednji boem«. Tko bude lijepo pjevao i bude te sreće da mu se prostrano čelo nađe nadohvat Kerumove široke ruke, možda dobije i dvije naljepnice od po 500 eura. Kvadrat stana po glavi podstanara.