– Gospođo predsjednice, oprostite, ali morali bismo riješiti ovo s Beogradom… 

    – S kakvim Beogradom, Đuro? Pa kome ja iz dana u dan govorim da nema više nikakvog Beograda – tebi ili zidu? 

    – Vi to govorite biračima, gospođo predsjednice, i ja to pozdravljam. Ali mi imamo i svoje svakodnevne poslove koje, kao što i sami znate, moramo obavljati… 

    – Skrati malo, Đuro. Čeka me vozač. 

    – Kamo ćete sada? Pa tek što ste stigli… otkud ono? 

    – Ne znam, Đuro. Bit će ti i jedno i drugo na Dnevniku. Pogledaj pa mi javi. 

    – Hoću, gospođo predsjednice, svakako. A što ćemo s Beogradom? Prekosutra nam istječe rok. 

    – Kakav rok? Pa nije taj Beograd nama Bruxelles, da nam zadaje rokove. 

    – Ma onaj rok za dostavu zahtjeva za utvrđivanje vlasništva u tvrtkama. Ako do petka ne pošaljemo sve zahtjeve, Srbija može početi s prodajom imovine hrvatskih firmi u Srbiji. 

    – Đuro, zna li Todorić za taj rok? 

    – Ma nema to veze s Todorićem. To se odnosi na naše tvrtke koje su tamo poslovale do 1991. i čija je imovina ostala u Srbiji: Borovo, Franck, INA, Atlas, Inker, Croatia Records, Luka Rijeka… 

    – Tako dakle… Znala sam ja da tu ima nešto, znala… I riječka luka je, znači, pripadala Srbiji… Pa onda nije ni čudo što onaj Jovanović stalno sikće na HDZ. Mi smo mu krivi zato što Rijeka više nije Reka, što smo je otrgli od Srbije i vratili u sastav matice zemlje…

    – Nema to veze s tim, gospođo predsjednice. Nije riječka luka nikad bila imovina Srbije, već je tvrtka koja se zove Luka Rijeka imala i još uvijek ima svoju imovinu u Srbiji. 

    – Nemoj ti meni, Đuro, objašnjavat gdje je što bilo. Nisi ti ministar zemljopisa nego… čega ono? 

    – Gospodarstva, gospođo predsjednice, gospodarstva. 

    – Pa što Ministarstvo gospodarstva ima s imovinom hrvatskih tvrtki u Srbiji? Zašto to ne odradi Jandroković ili Božinović ili tko je već nadležan? 

    – Svi se prave da to nije njihov problem. A radi se o nekih 800 milijuna eura. 

    – Uh, s tim bismo mogli izgraditi čitav lanac zavjetnih crkava. 

    – Svašta bismo mogli. Ali ovako ne možemo ništa. 

    – Zašto ne možemo? 

    – Zato što Srbija traži da se to riješi bilateralno. Ima tome i godina i pol da su nam poslali prijedlog, ali mi nismo odgovorili. 

    – A zašto nismo? 800 milijuna eura, Đuro, to nije šala. 

    – Pa nije šala ni milijarda i 800 milijuna koliko srpske tvrtke potražuju od nas. 

    – Ma vidi, molim te, čitavu milijardu više… A na osnovu čega to potražuju? 

    – Ista stvar kao i s našim tvrtkama. Imovina koju su srpske firme ovdje imale do 1991. 

    – I gdje je sad ta tobože njihova imovina? 

    – Nemojte to pitati mene, gospođo predsjednice. Znate već, bio je rat… Nešto se nacionaliziralo, nešto se prodalo… A novac ko novac, znate već kako to kod nas ide s novcem… Ne znam što da radimo. 

    – Kako ne znaš?! Sazovi novinare i objavi da smo u sukcesijskom ratu sa Srbijom zaradili milijardu eura. 

    – Ali, gospođo predsj… 

    – Nema tu, Đuro, nikakvog »ali«! Neka ljudi znaju da uspješno poslujemo!