Je li Josipoviću išta jasnije koji se to »pravi ljudi i s hrvatske strane« nisu našli u Haagu nakon što je naveo dva primjera »krivih osoba« – Tihomira Blaškića i Ivana Čermaka – kojima je suđeno pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju? I je li hrvatski predsjednik – osobno i kao pravnik – zadovoljan rezultatima vlastitoga izbjegavanja odgovora na pitanje je li pod tim »krivim osobama« mislio i na Antu Gotovinu? I je li i njemu – osobno i kao pravniku – jasno zašto se na izravan upit o Gotovini odlučio izjasniti floskulom da pred iseljenicima »nije spominjao imena«, i to nakon što je na popravnom ispitu iz jasnoće, održanom pred novinarima, sam spomenuo Blaškića i Čermaka? 

    Vidim da je Ivi Josipoviću nešto ipak jasno. On, naime, smatra »prevažnim pitanjem da svi zločini koji su bili počinjeni u ratu, na području Hrvatske, ali i drugih država u okruženju, budu pravedno kažnjeni, kako bi žrtve imale osjećaj pravde«. I jasno mu je da se pri pokušajima rješavanja tog »prevažnog pitanja« događaju greške, te da »griješe i domaći sudovi, ali i međunarodni«. Ne znam samo koliko mu je jasno kako bi bilo pravedno i pošteno da se onda i o domaćim sudovima izjasni kao što se izjašnjavao i samoga sebe pojašnjavao po pitanju Haškog tribunala. Da nam, eto, kaže i to je li – osobno i kao pravnik – zadovoljan rezultatima domaćega pravosuđa u pravednom kažnjavanju svih ratnih zločina. Da nam kaže jesu li se, po njegovom osobnom i stručnom mišljenju, pred hrvatskim sudovima našli pravi ljudi, i to ne samo s hrvatske strane. I da nam navede barem dva primjera »krivih osoba« kojima se u Hrvatskoj sudilo za ratne zločine, iako im nije trebalo biti suđeno. Ili da se od bilo kakvih odgovora i bilo kakvih daljnjih neugodnih pitanja pokuša izvući omiljenom političkom poštapalicom o nemiješanju u djelokrug nezavisnoga pravosuđa.  

  Hrvatskom predsjedniku se otvara još jedna mogućnost: da to »prevažno pitanje« proglasi sporednim i riješenim, i da ga iz pravosudne sfere prebaci u zonu svjetonazora, onako kako je to uradio Zoran Milanović. Šef SDP-a je, komentirajući beogradske optužnice protiv Šeksa, Glavaša, Merčepa i Vekića, izložio program nove pragmatičnosti koji se sastoji u podvlačenju crte od strane Hrvatske i Srbije pod uzajamne optužbe za ratne zločine, nakon čega bi se počeo raditi »pravi posao od kojeg će naši građani i naše tvrtke imati koristi«. Milanović tvrdi da smo »mi načistu sa sobom« i da »nam je jasno što se događalo prije 20 godina«, ali da »nikoga nećemo tjerati da prihvati naš svjetonazor«. Je li Ivi Josipoviću – osobno i kao pravniku – jasno o kakvom to »našem svjetonazoru« govori Zoran Milanović? Ili to pitanje smatra nevažnim za rješavanje onoga što u svome jasnoslovlju proglašava prevažnim?